Nikola je bio jedini Ličanin koji je preživio Titanic: “Nakon povratka, potpuno se povukao u sebe, živio je u selu Konjsko brdo…”

U noći s 14. na 15. travnja 1912. godine dogodila se jedna od najvećih pomorskih katastrofa u povijesti. Na svom prvom putovanju iz Southamptona prema New Yorku, nakon sudara sa santom leda, potonuo je slavni britanski putnički brod Titanic.

Od ukupno 2.223 putnika i članova posade spasilo se tek 705 osoba. Manje je poznata činjenica da se na Titanicu nalazilo i tridesetak putnika iz Hrvatske. Svi su oni bili putnici trećeg razreda koji su se nalazili u potpalublju, siromašni iseljenici koji su u potrazi za boljim životom krenuli prema Americi.

Tko su bili Ličani na Titanicu?

Početkom 20. stoljeća Liku je zahvatio veliki val iseljavanja zbog gospodarske krize i teških uvjeta života. Dok su se obiteljske zadruge sve više zaduživale i propadale, mladi i zdravi ljudi bili su prisiljeni putovati daleko od svojih domova kako bi prehranili obitelji.

Prema istraživanjima Slobodana Novkovića, autora knjige “Titanic – Hrvati u katastrofi stoljeća”, na Titanicu se nalazilo šesnaest iseljenika iz Like.

Ličani iz Široke Kule na Titanicu

Među njima je bilo čak osam putnika iz sela Široka Kula:

Grga Ćačić (rođen 1894.), sin Martina i Ane, put Amerike krenuo je sa sestrom Marijom Ćačić (rođenom 1882. ili 1. V. 1875.).

Luka Ćačić (6. X. 1873.), sin Šime i Ane, supruga Ana, imao je devetero djece.

Manda Čačić (24. V. 1891.), kći Jose i Mande,

Jeka Orešković (21. IX. 1881.), kći Mate i Mande, odrasla kod Paje Nikšića.

Luka Orešković (27. I. 1892.), majka Maća, supruga Jeka i kći, navodno radio u Švicarskoj, braća Tome, koji je živio u Americi, i Stipe, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu u Mađarskoj.

Marija Orešković (24. VI. 1892), kći Blaža i Mande.

Ivan Strilić (25. VIII. 1885.), navodno radio u Švicarskoj, sin Jure i Matije, supruga Marija, imao dvoje djece.

Ličani iz okolice Perušića na Titanicu

Iz okolice Perušića bili su:

Joso Ćulumović Jojina (1895.) Prvanselo, sin Ivana i Kate, navodno radio u Švicarskoj.

Mate Pocrnić (1895.), Bukovac 10, sin Milana i Mare.

Tome Pocrnić (1888.), Bukovac 79, majka Jeka, brat Nikola, sestra Manda, supruga Mara i dvoje djece.

Iz drugih dijelova Like na Titanicu su bili:

Jovo Ćalić (1895), iz Brezika u Metku, sin Rade i Soke i Petar Ćalić (1895.), Božičin.

Mile Smiljanić (1874.) iz sela Pišać, radio na željeznici i kao rudar, supruga Soka, sin Nikola, u Americi mu živjela braća Stevo, Petar, Ilija i Nikola i sestra Dragojla.

Jovan Dimić (1870.) bio je iz Ostrvice, supruga Stana, dvoje djece, sin mu bio u Americi.

Nikola Lulić Draja iz Konjskog Brda, sin Mile i Bare rođ. Sabljak

Tko je bio jedini Ličanin koji je preživio Titanic?

Od trideset putnika iz Hrvatske, potonuće Titanika je preživjelo samo troje. Nikola Lulić Draja iz Konjskog Brda bio je jedini Ličanin koji je preživio havariju.

Životnu priču Nikole Lulić Draje podijelila je za Lika Club njegova praunuka, Ana Malenica u kolumni Ličke priče 2020. godine. Njeno svjedočanstvo prenosimo u nastavku:

“Napisat ću vam jednu zanimljivu priču, priču koja nisu samo činjenice ili brojke već i nepoznati detalji iz života jednog hrabrog Ličanina, Nikole Lulića, koji je, trbuhom za kruhom krenuo prema Americi jednog davnog dana ploveći na brodu Titanic.

Prije no što počnem s pričom, dopustite mi da se kratko predstavim: moje ime je Ana Malenica (rođ. Hećimović) i praunuka sam jednog od troje Hrvata koji su preživjeli potonuće Titanika. Rođena sam i odrasla u Perušiću gdje sam završila osnovnu školu, dok sam srednjoškolsko obrazovanje stekla u Općoj gimnaziji u Gospiću. Upornost me uvijek vodila dalje, pa sam sveučilišne diplome stjecala u Zadru i Rijeci, a danas već nekoliko godina živim u Zagrebu. Kad me netko pita za hobije, uvijek kažem da ih nemam, to je sve moj život u koji se s vremena na vrijeme uklapaju različite aktivnosti od nekadašnjeg članstva u HKUD-u Perušić na koje sam izuzetno ponosna i zahvalna na svakom trenutku, do planinarenja, čitanja, šetnji, kuhanja i pečenja kolača koji me opuštaju nakon užurbane svakodnevice. Za one koji misle kako nisam tipično žensko, razočarat ću vas, obožavam shopping, a najveća strast su mi parfemi.

S obzirom na to da sam uvijek bila vezana za svoj kraj, vrlo često ga i posjećujem, gotovo svaki vikend moja obitelj i ja provodimo u Lici s mojim roditeljima, uživajući u prirodi i čistom zraku, ali i društvu ljudi s kojima sam odrasla.

No, obzirom da nisam ovdje kako bih pisala o sebi, vratimo se na zanimljivu temu.

Nikola Lulić je rođen 24. veljače 1883. godine u Konjskom Brdu pored Perušića. Kada je krenuo trbuhom za kruhom u Ameriku imao je 29 godina i to mu je bilo treće putovanje u “obećanu zemlju”. Prvi put na put se otisnuo nakon što je regrutiran u austrougarsku vojsku iz koje je dezertirao, a drugi kada je svojoj obitelji odlučio osigurati bolji život. Prema nekim pričama, prilikom bijega iz austrougarske vojske zataknuo je pušku u pijesak, ukrasio ju svojom vojničkom kapom i pobjegao!

Bio je svjetski putnik, volio je društvo, alkohol i žene (ženio se dva puta) te je vrlo dobro govorio engleski jezik. Nakon prvog odlaska u Ameriku, radio je kao rudar u Minnesoti gdje je proveo četiri godine, pa je, ukrcavši se na Titanik, bio svojevrsni vođa Hrvatima, koji su, baš poput njega, htjeli osigurati bolji život za svoje obitelji. U zamjenu za pomoć oko organizacije putovanja i prijevoda, Nikoli su Hrvati platili kartu do Amerike koja je koštala 170 švicarskih franaka.

Na Titaniku je bilo 30 putnika iz Hrvatske, a Nikola je bio jedini Ličanin koji je preživio havariju. Svi Hrvati na Titaniku bili su siromašni putnici trećeg razreda koji su se nalazili u potpalublju. Iako su na čamce za spašavanje puštali samo žene i djecu, Nikola je u gužvi ugrabio kapu jednog mornara i stavio je na glavu zbog čega su ga zamijenili za člana posade i pustili u čamac što govori o njegovoj snalažljivosti. Nakon spašavanja, Nikola je provodio vrijeme u Americi bez novca i osnovnih uvjeta za život. Nije imao novca za povratak, pa je, kako bi preživio, držao predavanja o svom iskustvu s Titanika. Nikola se ipak u Hrvatsku vratio nakon završetka Prvog svjetskog rata.

Nakon povratka, potpuno se povukao u sebe, rijetko govorio o iskustvu koje je ostalo iza njega te skromno živio u selu Konjsko brdo baveći se poljoprivredom. Moj otac Nikola, njegov unuk, pričao mi je kako je Nikola bio nagle naravi, Ličani bi rekli “pogan”, posebno prema ženama. Kruži priča kako je jednom potkivao konja i zamolio suprugu da mu nešto dohvati, no ona ga nije poslušala. Iznervirao se te je bacio na nju potkovu i pogodio je u leđa. Isto tako, za vrijeme Drugog svjetskog rata, moj otac, tada trogodišnjak, ostao je s njim kod kuće. Nikola je gulio kuhani krumpir i jeo ga, a mog oca vezao za stol kako bi bio miran i hranio ga “ljupinama”, kako bismo mi Ličani rekli. Moj otac se od krumpira debljao, pa je Nikola stalno gunđao kako ga “previše hrani”. To je bio njegov način šale i pokazivanja ljubavi, nekonvencionalan i drukčiji od onoga na što smo navikli danas, ali ipak nepromijenjen.

Nikola je umro u Perušiću u 80. godini od posljedica astme u kući najmlađe kćeri. Sahranjen je kako je i živio, skromno, ali ponosno, na mjesnom groblju u Perušiću.”

 

---

Foto: AI generated