MILE RBINA: Dan kada je u Brinje došal naj INTRNET (PRVI DIO)

Sedmi misec u Brinju izgleda kej i sedmi misec u bilo kakovoj drugoj ličkoj vukojebini. Nigdi nikog preko dana, tu i tamo se kakova kucija prošeće praznom cestom. Da nema vi moderniji kuć i kineskog dućana, pomislil bi da sam zapal u kakav vestern.

Stara je bila uglavnom u kući, gljedala je da se izmakne vrućini. I ja sam većim delom provodil dan u sobi iza rolet, dok je stari obilazil uokolo. U svim pravim brinjskim kuć uvike se more nać ladne pive, i to nikad manje od gajbe. Tako svi onda cirkuliradu i idedu u goste jedni drugima jer znadu da će se otčepit kakov pivkan pa malo poljudikat o situaciji u varoši i šire.

Stari je danas odabral da ode u goste kod Jose Grinte.

Josa je bil od oni političarov od formata. Tako se to na televiziji zna reć kad se neko bavije politikom od mali nog. Od partijskog sekretara prije rata do ugljednog člana općinskog vijeća za vrime rata i nakon rata.

U Brinju se promenilo više načelnikov otkada se općina vratila, ali se Josa uvik održal negdi pri vrvu. Znači da je stvarno bil dobroga formata. Nekako se u sebi nadal da bi jednog dana mogal postat i načelnik, al mu je u pedigreu falila „značka“ političkog zatvorenika. Kao partijac na liniji ni mogal bit politički, a ni ni bil u zatvoru radi privrednog kriminala pa da bi to mogal prodat pod robijanje za Hrvatsku kej neki bivši načelnici.

Svejedno se je nadal da će jednom doć i njegovo vrime, pa je počel učit književno govorit, slagat pametne rečenice iz kojih nisi mogal shvatit jel ti odgovoril ča si ga pital ili te zajebava u zdrav mozak. To mu je još uvike malo teže išlo jer je imal samo sedam razreda osnovne škole. Za osmi su njegovi zaključili da bi mu trebalo jedno tri godine da ga prođe, pa su ga dali delat na pilanu. Odande se, u pauzi izmed slaganj dasak, jer mu nisu dali da se uvati stroja da ne bi nešto sjebal, počel bavit politikom.

Nakon pilane je prominil i izgljed pa je uvik obrijan i u beloj košuljici. Nediljom ide u crkvu, u prvi red i pazije da ga više ne vide pijanog u podne ili ka drugo doba dana. Prodal je i dobar komad zemlje kako bi nabavil auto koji priliči funkcioneru jedne općine. Ni baš da mu je trebal novi auto, ali Yuga je prodal samo da mu neki ne kaže kako ni državotvoran. A i ime „Yugo“ baš ne zvuči kako treba.

Sad su on i stari sedili u ladovini sjenice okićene cvićem usred dvorišća, a ka se dobro vidila sa ceste. Morala je bit na strateškoj poziciji kako bi naj ki prolazi uvik mogal vidit s kim Josa pije kafu ili mlati po janjetini. Naravno da je pazil da to uvik bude neki ugljednik, od načelnika pa naviše.

-Ajde neka si došal malo, ipak smo mi stari susjedi, naši su tu skoro otkada je i Brinja, jel?. – reče Josa dok je točil rakijicu.

-Ma da, kad te teško uvatit, uvik si negdi na kakovom sastanku. –reče stari.

-E jebiga kume, izvini ča psujem, ali općinski poslovi ne daju da čovjek planduje, to jest ljenčari. Treba radit za narod. Zato ste nas i izabrali. Jel’ tako? –Josa će uz široki osmjeh.

-Ja nis… reče stari i trgne rakijicu.

-Molim?

-Ma til sam reć da ja nis glasal jer sam išal u Njemačku potvrdit neke papire o penziji.

-Aaaa, dobro onda. Ali si trebao otići do konzulata i glasati jer je to građanska dužnost, razumiješ. Nećemo moći ovu našu zemlju izvesti na blagostanje ako svi ne budemo poštivali ovo ča moramo poštivat. Jel?

-A valja. Nego reci ti meni ča ima novoga, oće li se proširevat vaj put kroz naš lumer?

-Uh.. –Josa trgne rakijicu – …uf! – otrese se- a je ljuta u pičk… – pa metne ruku na usta da se obriše, a i zaustavi ono ča je mislil reć.

-Znaš ja ti lobirajem za to, al teško je. Ima puno kapitalnih investicija prije toga. Mi imamo prioritete. Jel? Moramo ove mlade vratit kako bi Brinje ocvalo industrijski i.. i .. kako se ono reče… na… na…  analno! –blebnu.

-Natalno misliš? To si til reć? –reče stari.

-E to, da! Natalno. Ruze, dajdere donesi dvi ladne karlovačke! –izdere se na ženu koja je taman prolazila mimo nji dva.

-Evo Josipe, sad ću ja, odma! – Ruze ode u kuću.

-Dobra je, oće slušat. – reče Josa, gledajuć za njom.

-A vi mislite neku industriju pokrenut vodeka? – upita stari.

-Ooo, nego ča. Znaš, odobrena su nam znatna proračunska sredstva, a načelnik mi je u povjerenju rekal kako… pazi, to je u povjerenju, to ne smiš pričat okolo, razumiš?

-Ma koda ti ja idem po selu i pričam- reče stari i trgne rakijicu koju je Josa već dotočil.

-E, dobro. U povjerenju mi je načelnik rekal, meni, razumiš, kako bi ovdje, jel, u Brinju trebao Mercedes otvorit pogon za rezervne dijelove. A tu bi se sklapali dielovi šasije koji bi se slali u Zagreb di se otvara velika Mercedesova tvornica za celi vaj del Evrope.

-Ozbiljno? Mercedes? Onaj nemački?

Nastavak, ali i brojne druge dogodovštine možete čitati i pronaći u knjizi “Mile Rbina – priče”, izašloj u nakladi brinjske udruge Notalika.

 

 

Tekst: Mile Rbina (pseud.)