Silvije Strahimir Kranjčević, književnik rođen u Senju, jedan je od najvažnijih hrvatskih pjesnika realizma i preteča moderne hrvatske poezije. Njegovo stvaralaštvo obilježeno je snažnim osjećajem za društvenu nepravdu, ljudsku sudbinu i duboku emotivnu vezanost uz domovinu.
Njegov književni opus odlikuje se ozbiljnošću tona, bogatstvom metafora i snažnim simbolizmom. Iako je živio u razdoblju društvenih i političkih previranja, ostao je dosljedan ideji slobode i dostojanstva čovjeka, što se jasno očituje i u njegovim najpoznatijim pjesmama.
“Moj dom” – pjesma o čežnji, boli i pripadnosti
Pjesma “Moj dom” jedno je od njegovih najpoznatijih djela i smatra se snažnim domoljubnim izrazom, ali i intimnom ispovijedi pjesnika koji domovinu nosi isključivo u srcu. Kroz stihove progovara o gubitku fizičkog doma, ali i o neuništivoj duhovnoj vezi s njim, koja ostaje prisutna unatoč udaljenosti i životnim teškoćama.
Ova pjesma i danas zauzima posebno mjesto u hrvatskoj književnosti jer na univerzalan način govori o identitetu, pripadnosti i ljubavi prema domovini, ali i o boli onih koji su od nje odvojeni. Upravo zbog te emotivne dubine, Kranjčević se smatra jednim od najvažnijih hrvatskih pjesnika koji je domoljublje prikazao na najiskreniji i najosobniji način.
Moj dom – Silvije Strahimir Kranjčević
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
Foto: AI generated
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English