INTERVJU Ruža Orešković bila je u eteru i tijekom najtežih dana rata: Ruke su drhtale, ali glas nikada!

Razgovarali smo s Ružom Orešković, istaknutom ličkom radijskom novinarkom koja se 1. ožujka ove godine, nakon više od četiri desetljeća rada, oprostila od etera Hrvatskog radija Otočac.

Njezina povezanost s radijem započela je još u srednjoj školi, a s godinama je postala jedan od najprepoznatljivijih glasova lokalne zajednice. Kao direktorica i glavna urednica Hrvatskog radija Otočac ostavila je snažan trag u medijskom prostoru Otočca i cijele Ličko-senjske županije. Posebno se pamti njezino izvještavanje tijekom Domovinskog rata, kada je odlučila ostati u gradu na prvoj crti, svjesna odgovornosti koju novinarski poziv nosi u ratnim vremenima.

U razgovoru za Lika Club prisjetila se svojih novinarskih početaka, izvještavanja u ratnim okolnostima i brojnih profesionalnih izazova, ali i lijepih trenutaka koji su obilježili njezinu 40 godina dugu karijeru. Otkrila nam je i koje su je vrijednosti vodile kroz novinarski rad te kako vidi budućnost otočkog radija nakon svog odlaska.

Po struci ste profesorica hrvatskog jezika, no odmah po završetku studija zaposlili ste se kao novinarka na Hrvatskom radiju Otočac. Što Vas je privuklo radiju i novinarstvu?

Moja veza s novinarstvom i radijem počela je zapravo dosta ranije. U osnovnoj školi sudjelovala sam kao mali novinar za jednu TV emisiju koju je tada vodio pokojni Vlado Štefančić. Zatim, kao srednjoškolku, članicu recitatorske sekcije pozvali su me da budem spikerica u lokalnom radiju. Tada mi je to puno značilo, suradnja se dalje razvijala, radila sam i omladinske emisije… i nekako logičan slijed (ali i mogućnosti) bio je studij hrvatskog jezika i književnosti, tadašnji smjer Organizacija kulturnih djelatnosti u Rijeci. Životne okolnosti poklopile su se tako da sam po završetku studija došla na radno mjesto novinara u lokalnom radiju, bilo je to ostvarenje želja.

Kako pamtite svoje prve novinarske dane i po čemu je radio tada bio drugačiji medij nego danas?

Olovka, blok i na teren… treba pronaći što se zanimljivo događa. Pamtim sjednice Poglavarstva u zadimljenim prostorijama (pušenje dozvoljeno!?). Pisalo se na pisaću mašinu… urednik je obično imao sugestije. Fiksni telefon u redakciji je bio jedino sredstvo komunikacije. Često je telefonski imenik bio polazište za dnevni raspored (naučila sam mnoštvo telefonskih brojeva napamet). Program se snimao i emitirao 3 sata dnevno tih 80-ih godina. Današnjim generacijama teško bi bilo stvoriti sliku naših uređaja veliki magnetofoni i trake na kojim su se izrezivale pogreške u čitanju. Longplejke na velikim gramofonima… snimke s terena donosili smo na uređaju /UHER/ s kolutovima traka… Život je sasvim drugačije izgledao. Otočac je bio gospodarsko središte cijele regije. Tvornice su radile, informacija posvuda oko nas…

Početkom Domovinskog rata, kao mlada majka i novinarka, odlučili ste ostati u rodnom Otočcu. Što je presudilo toj životnoj odluci i kako je izgledao posao ratne izvjestiteljice? Jeste li u tom trenutku bili svjesni važnosti svoje uloge i jeste li osjećali strah?

Naći se na radnom mjestu koje volite, na pragu životnog i profesionalnog puta, u gradu gdje stvarate život… u očekivanju preseljenja u tek izgrađenu kuću i kako onda planirati odlazak? O takvoj opciji nije bilo razmišljanja, iako je bilo i dobronamjernih sugestija pojedinaca koji su odlučili otići iz grada. Jednostavno događanja su nas mijenjala i bili smo svjedoci, važni svjedoci. Nije se razmišljalo daleko unaprijed.

Gradske vlasti pripremale su se za obranu, osnivale su se oružane postrojbe policije. Građani su se samoorganizirali u zaštiti sela i obitelji. Informativni sadržaji dobivaju nove dimenzije. Stižu vijesti npr. o krađi autobusa, provokacijama i barikadama na prometnicama koje postaju sve učestalije, ali ljudi su ustrajali u odvijanju što normalnijeg života. Tvornice su u početku još radile, pekari razvozili kruh, električari popravljali vodove.. a onda u srpnju te 1991. prve žrtve, ubojstva policajaca na prilaznim cestama Otočcu, prve granate. Tada postajem svjesna uloge novinarskog poziva… Ruke su mogle drhtati, ali glas nikada. Bilo je važno poslati u svijet informaciju o tome što se događa mome gradu i ljudima.

Godine 2011. objavili ste knjigu “I glasom se branio Otočac”, a prošle godine prikazan je dokumentarni film “Moj glas, moje oružje”, u kojem ste jedna od protagonistica. Što Vam je iz ratnog razdoblja bilo najteže ponovno prizvati u sjećanje?

Moja ratna izvješća za Hrvatski radio ostala su skupljena i sačuvana u jednom registratoru i nakon 20 godina uz potporu Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke objavljena u knjizi “I glasom se branio Otočac” kao dokument jednog povijesnog vremena. Dokumentarni film “Moj glas, moje oružje” sniman u jesen 2024. u kojem sam sudjelovala s kolegicama iz Vukovara, Osijeka i Bjelovara također je svjedočanstvo iz vremena stvaranja i obrane Hrvatske. Sretna sam što sam sudjelovala i što sam dijelom te priče. Snimljeni su i kadrovi Otočca koji je bio među gradovima s prve crte u Domovinskom ratu. Ta sjećanja ne blijede. Zaboravljamo jučerašnja događanja, ali vrijeme Domovinskog rata ostalo je urezano u memoriji, ono je dio nas.

Za svoje zasluge odlikovani ste Spomenicom Domovinskog rata i medaljama Bljesak i Oluja. Kako danas gledate na činjenicu da nikada niste dobili status braniteljice?

Činjenica je da nikada nisam dobila niti obukla uniformu, nisam bila u borbenim redovima, ali sam bila na terenu i snimala… a Otočac je kako sam već rekla, bio na prvoj crti.. činjenica je da su neki u svojim sigurnijim uredima ostvarili status branitelja… ali nije to važno sada, nitko mi ne može oduzeti sjećanja. Nisam ostvarivala povlastice, ali sam sakupila dovoljan broj godina radnog staža.

Jednom ste se već privremeno povukli s medijske scene. Koji su razlozi tada stajali iza Vašeg odlaska i što Vas je potaknulo da se ponovno vratite?

Dakle, ukratko, otišla sam 2004. godine zbog političkih pritisaka, zaključivši da mi je važnije odraditi majčinsku ulogu tada. Nakon četiri godine okolnosti su se promijenile i vratila sam se radiju i novinarstvu. Nikada nije bilo odličnih vremena, bio je onih teških i onih ipak jednostavnijih godina… ostati dosljedan svojim ljudskim i nekim moralnim načelima nije lako, ustrajati kako se može, ili otići vlastitim putem – nema trećeg izbora. I danas sam odlučila ovo drugo.

U siječnju ove godine na Danima jadranskih radija, Hrvatski radio Otočac primio je priznanje za 60 godina neprekinutog rada, a Vi za 40 godina radijskog novinarstva. Koliko Vam znače takva priznanja struke i što smatrate svojim najvećim profesionalnim uspjehom?

Hrvatski radio Otočac dio je identiteta grada, kroničar zbivanja, ali i čuvar baštine. Medij koji diše sa svojim sugrađanima. Šest desetljeća svakako su lijepe godine rada i zahvala ide svima koji su bili dijelom te radijske priče. Meni ostaju uspomene, vrijeme ponosa na ratni radio, sjećanja na turbulentna kasnija vremena, borbe za očuvanje radijskih frekvencija 1996., pokušaje i interese za kupnjom HRO-a 2011., nerazumijevanja dijela gradske vlasti 2018., prosvjeda, peticija… i onog što se nastavilo u prošloj godini… umišljeni moćnici s vremenom se zapetljaju se u vlastito klupko…

Međutim bilo je u 40 radijskih godina i beskrajno lijepih susreta s ljudima, pratili smo uspjehe i strepnje, radosti i tuge naših slušatelja.. mala složna ekipa koja je disala kao jedno… a to je bogatstvo. Osobno mi je drago i priznanje HURIN-a Zlatni mikrofon za cjelogodišnji ciklus emisija Naše devedesete iz 2016.g. Naravno, sva priznanja struke, i ova nedavna, raduju kao i sve zahvale slušatelja i na društvenim mrežama. Sve je to dio života.

U isto vrijeme radio je prolazio kroz iznimno teško razdoblje jer zaposlenici su mjesecima radili bez plaće zbog uskraćenog financiranja od strane Grada. Smatrate li da je Vaš politički angažman na lokalnim izborima utjecao na odnos lokalne politike prema Hrvatskom radiju Otočac?

Složni kolektiv, svjestan svoje uloge, nije se mogao slomiti, uvijek neki prozor ostane otvoren… Ljudi su nam se javljali donacijama, poduzetnici uplatom reklama, nije izostala niti potpora struke… Moj politički angažman niti jednom gestom nije bio prisutan u eteru. Ocijenila sam da djelovanjem u Gradskom vijeću mogu pridonijeti pozitivnim kretanjima u gradu, uostalom to je pravo svakog građanina. Možda sam se trebala i ranije uključiti. Osvete i manipulacije ipak će biti otkrivene..

Početkom veljače zatražili ste razrješenje s dužnosti direktorice Hrvatskog radija Otočac. Što je presudilo da donesete takvu odluku?

Želja da Hrvatski radio Otočac nastavi dalje raditi.

Odlaskom iz Hrvatskog radija Otočac zatvarate jedno veliko profesionalno poglavlje. Što slijedi dalje i kakvi su Vaši profesionalni i osobni planovi?

To je samo jedno poglavlje… više je otvorenih vrata. Posluži li zdravlje, dosta je planova, dosta aktivnosti, u više smjerova… nisam se umirovila.

Kakvu budućnost vidite za Hrvatski radio Otočac nakon Vašeg odlaska?

Nadam se da će prebroditi i sadašnje krizno vrijeme, to je tek jedna faza u dugih šest desetljeća. Političari dolaze i odlaze, a radio mora ostati jer lokalni radio je važan. Vjerujem u ljude koji ostaju u radiju. Malo ih je, ali sigurna sam da će uspjeti dalje…

Kada danas, nakon 4 desetljeća rada na radiju, pogledate unatrag, biste li ponovno izabrali isti profesionalni put?

Taj virus ostaje u nama… unatoč svemu. Sigurno ima lakših i bolje plaćenih radnih mjesta, ali ne bih mijenjala. Možda bi bilo lakše da nas loše stvari mimoiđu, ali kako kažu, što nas ne slomi, to nas ojača.

Što biste poručili mladim novinarima koji tek ulaze u ovu zahtjevnu i odgovornu profesiju i što je, po Vašem mišljenju, temelj dobrog radijskog novinarstva?

Neće biti lako, ali ako ste odabrali takav put, (istinu i život) ustrajte na njemu. Ne sagibajte glavu pred prijetnjama i bahatošću, trnja uvijek ima na putu… Svijet zaslužuje sposobne i čestite. Novinarstvo je častan poziv, borite se protiv kukolja i uživajte u ljepoti upoznavanja sunčanije strane društva u kojem živimo.

I na kraju, što biste poručili slušateljima koji su Vas slušali puna četiri desetljeća?

Moj jedini alat je bio i ostaje – GLAS. Hvala vam na strpljenju svih ovih godina!

 

Uoči objave ovog teksta, na današnjoj sjednici Županijske skupštine, donesena je odluka da je Ruža Orešković dobitnica Nagrade za životno djelo Ličko-senjske županije, za osobit doprinos i postignuća u afirmaciji radijskog novinarstva i javnog informiranja na području Grada Otočca i Ličko-senjske županije.

 

 

---

Foto: Hrvatski radio Otočac