INTERVJU: OPG Vlainić – Pet generacija, ista vizija: kako je ljubav prema voćarstvu stvorila vrhunsku ličku rakiju

U potrazi za stvarnim primjerima dobre prakse, onima koji pokazuju kako se znanje, tradicija i suvremene ideje mogu uspješno spojiti, posjetili smo OPG Vlainić u Prvan Selu kod Perušića.

Ova priča dio je velikog istraživanja o stanju poljoprivrede u Ličko- senjskoj županiji, koje možete pročitati na LINKU.

Obitelj Vlainić se već gotovo stotinu godina bavi uzgojem voća i proizvodnjom rakije. Ova plemenita tradicija prenosi se s koljena na koljeno već pet generacija, a svaka je pritom unijela nove, vizionarske ideje koje su obiteljskom gospodarstvu dale dodatnu vrijednost i konkurentnost. O obiteljskom naslijeđu, postignutom uspjehu i planovima za budućnost razgovarali smo s Dragom Vlainićem, potomkom utemeljitelja gospodarstva.

Začetnik ovog tradicijskog obiteljskog posla bio je njegov pradjed Ivica Vlainić – Stilan, rođen 1881. godine. Nakon života u Americi, 1929. godine vratio se supruzi i sinovima u rodnu Liku, gdje se u potpunosti posvetio voćarstvu sve do smrti 1949. godine.

“Volio je voće, križao, miješao, donosio iz Amerike. Stare sorte je zadržavao i 1943. je dobio prvu nagradu na Zagrebačkom zboru. Od tog voća moj tata je 1963. opet dobio prvu nagradu za krušku”, kaže Vlainić.

Voćarstvu se posvetio i Dragin djed, rođen 1906. godine. “Nije mogao ići u vojsku, bio je invalid, imao je bolesnu nogu, od Perušića prema Gospiću pekao je rakiju. Sad govorimo destiler, ali tada se govorilo da se pekla rakija, iako se rakija u stvari kuha”, objašnjava Vlainić.

Drago Vlainić predstavlja četvrtu generaciju voćara u obiteljskoj tradiciji. Završio je Fakultet vanjske trgovine, radio u Industrogradnji te u Razvojnoj agenciji u Gospiću. Nakon četrdeset godina radnog staža, otišao je u mirovinu nešto ranije i ozbiljno se posvetio razvoju brenda Stilanova Lika.

“Budući da smo imali tradiciju, nešto znanja, dosta edukacije i puno učenja – sada smo prišli ozbiljnije tom poslu”, kaže Vlainić.

Godine 2009. prilagodili su objekte zakonskim okvirima i registrirali proizvodnju prirodnih voćnih rakija i likera. “Znači bez šećera, bez miješanja, bez dodavanja bilo kakvih sastojaka”, ističe Vlainić.

Stara lička kuća

Prije petnaest godina registrirali su i kušaonicu rakije, danas smještenu u kući koju je Dragin pradjed sagradio nakon povratka iz Amerike, prije više od stotinu godina.

“Napraviti 1924. kuću zidanicu s debelim kamenim zidovima nije bila jednostavna stvar. Iz sirotinjske poljoprivrede tada se to nije moglo napraviti. Po to se išlo u Ameriku,” objašnjava Vlainić.

U početku su planirali preurediti potkrovlje koje je bilo građeno od jelovine jer im se činilo nesigurnim. No kada su krenuli s rušenjem, otkrili su pravo stanje.

“Nije bilo ni armature niti cementa. Pijesak se s ceste malo strugao lopatama, to je bilo vezivo, i vapno iz Ličkog Lešća. Ići raditi na to nešto nije imalo smisla. Digli smo kredite, naradili smo se”, prisjeća se.

Kuću su u potpunosti razmontirali te je na istom mjestu, u istim gabaritima, ponovno izgradili – koristeći materijale kakvi su se koristili prije stotinu godina. U prizemlju se danas nalazi kušaonica, dok je na katu apartman za turistički smještaj. Sve je uređeno tako da što vjernije odražava duh stare ličke kuće.

“Ima klimu, nastojali smo da bude prilagođena potrebama, a opet da bude ugodna i nama i posjetiteljima”, kaže Vlainić.

Ništa bez sina Ivana

Više je puta Drago Vlainić naglasio kako od svega ovoga vjerojatno ne bi bilo ništa bez njegovog najmlađeg sina Ivana, koji je prije deset godina samoinicijativno sjeo u auto i iz Zagreba došao u Liku. Ivan Vlainić danas je nositelj OPG-a i mladi poljoprivrednik, što je značajno pridonijelo uspješnosti prijava na europske fondove.

“Imali smo prilično bodova i prošli dvije europske mjere”, kaže Drago Vlainić. “Ukupno smo dobili oko 150.000 eura nepovratnih europskih sredstava. Taj iznos smo uložili u sve što vidite ovdje u okolici. Kupili smo od susjeda šikaru, napravili objekt i kupili tehnološki najmoderniju opremu za destiliranje.”

Vlainić naglašava kako se u njegovim godinama nije lako odlučiti na velike investicije: “Sin isto nije baš rado ušao u kredit, da nam sve bude pod hipotekom.”

Ipak, presudili su znanje i iskustvo: “Ekonomist sam i nekako sam sračunao da bismo s tim što smo dobili i uz nekakvu normalnu globalnu situaciju mogli opstati, živjeti i poslovati.”

Dodaje da im ideja nije bila zaraditi bogatstvo ili luksuz.

“Sve ovo što smo sad kupili od opreme i sve što smo zaradili u zadnjih 15 godina, uložili smo u kamen, drvo, opremu, tehnologiju…”

Zaokružiti cjelinu

Vlainić objašnjava da su nastojali zaokružiti cjelinu poslovanja. Osnovna djelatnost je proizvodnja voća, zatim dolazi ugostiteljstvo kao dopunska djelatnost, a tek potom turizam.

“Jedno je napraviti to u ovim uvjetima – voće, destiliranje i plasman, a druga je stvar kad ljudi imaju ovce i krave. Može se napraviti sir, kušaonica sira, ali nije lako napraviti mesnicu ili klaonicu, po sadašnjim zakonima.”

Kaže kako mu je posao, kao i okolnosti, pružio priliku da dosta putuje.

“Imam bar deset tisuća raznih slika. Snimao sam ono što mi se sviđa, ali još više imam snimljenog onoga što mi se ne sviđa, što ne bih želio imati kod sebe. I sad, kad se to upari, onda se može…”

Nema tko brati šljivu

OPG Vlainić spada u kategoriju malih destilerija, a godišnje dobiju do 2.000 litara čistog alkohola. Kad se to pretvori u rakije i likere, radi se o 3.000 – 3.500 litara proizvoda godišnje.

“Možemo i više, ali tada bismo imali veću trošarinu i po kategorizaciji više ne bismo bili mala destilerija,” kaže Drago.

Njihovo voće raste na 580 metara nadmorske visine, uz izvrsnu klimu. Iako nisu sve godine rodne, kad dođe dobra godina, plodovi su izvanredni. Prošla godina bila je voćarski dobra, no postoji problem koji se ponavlja.

“Nema ljudi koji će brati šljivu. Za dunju, krušku i jabuku to nije toliki problem jer se ne bere sve odjednom. Šljiva, međutim, sazrijeva u dva tjedna, ponekad i manje, i ako se tada ne pobere – gotovo.”

Kako je njihov nasad šljiva još mlad, prošle su godine dokupljivali voće iz Krbavskog polja, sela Bunić.

“Prvoklasna šljiva i svaki dan beru. Mi uvečer vozimo, obrađujemo i komiramo. To je moguće tamo gdje ima ljudi, a tamo gdje nema…”

Puno učiti, puno pitati

Kad je riječ o proizvođačima alkoholnih pića u Lici, Vlainići su jedna od samo tri obitelji koja se time bavi. Otac i sin završili su i školu za destilatera na Veleučilištu u Osijeku.

“Bitno je puno putovati, puno učiti, puno pitati, imati veliko zanimanje. Imamo literaturu za ono što radimo, barem 20 knjiga i raznih materijala,” dodaje.

OPG Vlainić redovito sudjeluje na sajmovima, a zadnjih 18 godina svake godine šalju svoje proizvode na ocjenjivanje, u Hrvatsku, Srbiju, Novi Sad ili Austriju. Na jednom međunarodnom ocjenjivanju u Zagrebu osvojili su titulu najbolje hrvatske rakije i najbolje hrvatske šljivovice u kategoriji od oko 300 proizvoda.

“Kad staviš na bocu da je nagrada, uglavnom se to respektira. Nagrada je jedna stvar, ali ono što ljudi popiju, što im se sviđa ili ne sviđa, to može biti zlato, zlatnije, ako se ljudima ne sviđa rakija,” kaže Drago.

Marketing je proizvod koji ljudima odgovara

Proizvodi OPG-a Vlainić plasiraju se u ograničenim količinama na hrvatsko tržište, a prodaju se uglavnom bez velike promocije. Marketing je, objašnjava Drago, proizvod koji ljudima odgovara. Jednu četvrtinu svojih proizvoda prodaju na Plitvičkim jezerima.

“Na tri mjesta gdje ljudi popiju rakiju, Vila Velebita, Hotel Degenija i Lička kuća, dosta ih pita čiji je proizvod i dolaze ovamo po rakiju.”

U ponudi imaju šest vrsta rakija – šljivovicu, viljamovku, jabuku, višnjevaču, rogačicu i dunju. Uz to, nude i šest vrsta likera – medovaču, čija je baza rakija od jabuke i med, zatim liker od maline, dunje, višnje i suhe šljive.

Šljivovica je broj jedan i po plasmanu, ali i dunja zauzima visoko mjesto.

“Dunja nam je isto visoko ocijenjena i u Srbiji. Imamo zlatne medalje za dunju, šljivu i rogačicu”, ponosno ističe Vlainić.

Kod nas toga nema

Na problem klimatskih promjena poput suša kaže da se ne može puno utjecati, ali se možemo prilagoditi. Navodi primjer iz Tirola, regije koja proizvodi 66% svjetske proizvodnje jabuke sorte zlatni delišes.

“Tamo su visine, snjegovi, mraz, suše. Godišnja oscilacija im je samo 3 do 5 posto. Oni već imaju kupce za idućih dvadeset godina i znaju da će moći preraditi oko 450 tona jabuka. Možda će to biti 420, a možda 500, ali 450 im je sigurno. Imaju mreže protiv ptica, zaštitu od mraza, dobru preradu i kvalitetno čuvanje. Kod nas toga nema.”

Prvo što je njegov pradjed napravio kad se vratio iz Amerike bila je izgradnja kućice-šterne unutar koje se nalazi bunar kapaciteta 30 kubika. Prošle godine su šternu obnovili jer je bila u lošem stanju.

“Taj bunar nam služi za kompletno navodnjavanje voćnjaka. Još nismo spojili sustav kap-po-kap, ali imamo mogućnost.”

Kružna ekonomija

U proizvodnji rakije obitelj Vlainić gotovo da nema nikakvog otpada. Za destilaciju se troši puno vode, ali to je prava kružna ekonomija, objašnjava Vlainić, jer koriste i vraćaju istu vodu.

“Zakon spojenih posuda. Topla voda uvijek ide gore, pustimo je na jedan nivo, noću se ohladi. Zatim je malom pumpom dignemo samo na drugi nivo, što troši vrlo malo energije.”

Vrući kom koriste za gnojenje polja, a koštice šljive i višnje služe za loženje.

“Kalorična vrijednost koštice je puno veća nego najkvalitetnije drvo. Imamo vrlo malo otpada od proizvodnog procesa, manje od 1%. Otpad su tek malo natrule dunje i kruške. Sve ostalo se koristi.”

Iako je sin Ivan po struci geograf, a Drago ekonomist, brzo su se snašli u poslovima koji su im do tada bili nepoznati.

“Zašto bih propuštao nešto što se može napraviti? Malo razmisli što možeš, uštedi sebi. Nije zarada samo u tome da dobiješ izvrsnu voćku i preradiš je”, kaže Drago.

Veći poticaj na travu nego na šljive

Vlainić kaže da država stimulira poljoprivrednike, no smatra da bi težište trebalo staviti na ruralna područja poput Like: “Malo je utopistički tražiti to od države jer ipak smo mlada država i još nemamo takvo razmišljanje.”

Po njegovom mišljenju, ovakva područja trebalo bi porezno rasteretiti.

“Ne može biti isti porez u Zagrebu, Čakovcu i Gospiću. Kolega mi je bio šef razvojne agencije u Čakovcu, cijelu Međimursku županiju možeš proći biciklom u pola dana. A ja sam imao teritorij od Brinja do Novalje i Donjeg Lapca, tri dana ti treba autom da obiđeš sve.”

Vlainić ističe kako bi financijska stimulativna politika trebala biti puno naprednija, osobito za područja poput Like. Poticaja dobiju vrlo malo, kaže, godišnje možda oko 2.500 eura i to za zemlju koju obrađuju. Kroz Agenciju za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (APPRRR) dobili su poticaje za sadnju šljiva.

“Dok nismo posadili šljive, imali smo veći poticaj na travu nego na šljive. To jednostavno nema logike.”

Vlainić smatra da se previše ministara mijenjalo, a premalo pažnje posvećuje struci.

“Jedan ministar ili ministrica rekli su da su najviše zemlje u životu vidjeli na petnjaku, na balkonu! I to je sve što oni znaju o poljoprivredi. Nikad nisam bio ni u jednoj stranci, a ni neću. Nama politika vodi sve, a treba voditi struka i samo struka.”

Roditelji mlade krivo usmjeravaju

Na pitanje o budućnosti brenda Stilanova Lika, Vlainić odgovara: “Otac i sin uvijek imaju različita mišljenja. Kaže se da idu svakom svojom stranom ceste, ali uvijek u nekom istom smjeru.”

S novom opremom za destilaciju koju su nedavno instalirali, mogu značajno povećati proizvodnju, no to im nije glavni cilj. Plan im je podići proizvodnju do otprilike 5.000 litara, ali uz podizanje kvalitete proizvoda na višu razinu..

Na pitanje što bi poručio mladima, gospodin Vlainić kaže da ih roditelji danas često krivo usmjeravaju.

“I sam sam prije 30,40 godina slušao savjete svojih roditelja: završi školu, idi na fakultet, da ne moraš raditi. Iako imam 67 godina, jutros sam se u šest digao i radio četiri sata na traktoru. Sa fakultetom i solidnom mirovinom ne bih trebao toliko raditi, ali više me boli ako ležim nego ako radim”, objašnjava.

Kod nas je, kaže, pojam rada postao devalviran.

“Zašto ići u Njemačku, Irsku, Austriju? Ovdje se može živjeti. Svi oni tamo rade kao crnci i ne ostaje im ni približno koliko može ostati ovdje, sigurno, uz istu količinu rada.”

Pogledajte galeriju s imanja OPG Vlainić:

 

---

Foto: Josip Durdov