INTERVJU Sportska priča Valentine (19) iz Brinja: Taekwondo trenira od pete godine, a nedavno je osvojila i zlato!

Upravo tako započela je i priča mlade taekwondo sportašice Valentine Bolješić iz Brinja, koja je već s nepunih pet godina zakoračila na tatami, a danas s 19 godina iza sebe ima niz zapaženih rezultata na domaćim i međunarodnim natjecanjima.

Kroz godine predanog rada, discipline i odricanja, taekwondo je za nju prerastao iz dječje igre u ozbiljan sportski put. Medalje koje je ispred Taekwondo kluba Brinje donijela s državnih prvenstava, međunarodnih turnira i G natjecanja potvrda su kontinuiranog napretka, ali i snažne motivacije da stalno pomiče vlastite granice.

Posebno mjesto među uspjesima zauzima zlato na Knin Openu, koje je još jednom pokazalo koliko su fokus, samopouzdanje i kvalitetna priprema ključni u borbi na najvišoj razini. Uz sportske obveze, uspješno usklađuje i školovanje na Policijskoj akademiji u Zagrebu, gdje dodatno razvija fizičku spremu i mentalnu izdržljivost.

U razgovoru za Lika Club govori o svojim počecima, svakodnevnim treninzima, ulozi kluba i obitelji u sportskom razvoju, ali i o ciljevima koje tek želi ostvariti.

Kada si počela trenirati taekwondo i što te potaknulo da se upišeš na ovaj sport?

Taekwondo sam počela trenirati s nepunih pet godina. Moj stariji brat i sestra već su bili dio tog sporta, a mene je najviše privukla njihova sreća nakon svakog treninga. Vraćali su se kući puni energije, dojmova i osmijeha i tada sam poželjela osjetiti isto.

Mogu reći da je sve krenulo iz dječje znatiželje, ali vrlo brzo preraslo u iskrenu ljubav prema sportu. Danas sam zahvalna toj maloj verziji sebe koja je odlučila napraviti prvi korak.

Sjećaš li se svog prvog treninga i koliko ti je trebalo da shvatiš da se ovim sportom želiš baviti ozbiljnije?

Sjećam se svog prvog treninga jako dobro. Bila sam uzbuđena, ali i pomalo znatiželjna. Trening sam odradila s osmijehom, a kući sam se vratila ponosno pokazujući sve što sam naučila. U tom trenutku osjetila sam da taekwondo nije samo prolazna aktivnost, već nešto čime se želim baviti ozbiljno. Uz bezuvjetnu podršku obitelji, ta odluka postala je još snažnija i sigurnija.

Koji je bio tvoj prvi veći uspjeh i koliko ti je značio?

Moj prvi veći uspjeh bila je brončana medalja na Državnom prvenstvu Hrvatske te medalja s europskog klupskog prvenstva. Posebno bih istaknula i medalju s G turnira, osvojenu u Podgorici koja mi je dala još veću motivaciju i potvrdila da moj trud i predanost daju rezultate i na međunarodnoj razini.

Sve te medalje nisu mi značile samo zbog plasmana, bile su potvrda da trud, disciplina i odricanje imaju smisla. Donijele su mi dodatno samopouzdanje i motivaciju da nastavim raditi još jače, svjesna da se rezultati grade strpljenjem, upornošću i ponekim padom koji kasnije postaje lekcija.

Osvojila si zlato na Knin Openu, je li ovo bio tvoj najvažniji turnir do sada i možeš li nam ukratko prepričati pripreme za turnir, tijek turnira i borbu za zlatnu medalju?

Svaki turnir doživljavam jednako ozbiljno jer na svaki dolazim s istim ciljem, dati svoj maksimum i dostojno predstavljati svoj klub. Ne bih izdvojila nijedan kao najvažniji, ali zlato na Knin Openu svakako ima posebno mjesto među mojim uspjesima.

Pripreme su bile intenzivne, redoviti treninzi, dodatni rad na kondiciji, tehničko usavršavanje i mentalna priprema. U finalu sam se borila protiv iskusne reprezentativke Slovenije. Uspjela sam zadržati fokus i nametnuti svoj tempo borbe te zadati udarac u glavu već u prvoj rundi. Nakon toga je borba prekinuta.

Taj trenutak mi je pokazao koliko su koncentracija, samopouzdanje i vjera u vlastiti rad presudni u ključnim situacijama.

Koliko često treniraš i kako uspijevaš uskladiti treniranje s drugim obvezama? Traži li ovaj sport puno odricanja?

Treniram u prosjeku pet puta tjedno, a vikendi su često rezervirani za natjecanja ili dodatne pripreme. Posebnu pažnju posvećujem kondiciji jer je ona temelj uspješne borbe.

Sada pohađam Policijsku akademiju u Zagrebu što mi daje odlične mogućnosti za treninge i dodatni rad na kondiciji, snazi i izdržljivosti. Akademija mi pomaže održavati visoku razinu fizičke spremnosti i pruža mi resurse da treniram čak i kada sam daleko od doma, što je iznimno važno za natjecanja i borbene pripreme.

Uskladiti sve obveze nije uvijek jednostavno, ali uz dobru organizaciju i jasne prioritete sve je moguće. Taekwondo zahtijeva odricanja, ponekad manje druženja, prilagođenu prehranu i puno discipline, ali smatram da su to vrijedna ulaganja u sebe. Sport me naučio odgovornosti, ustrajnosti i mentalnoj snazi, što mi pomaže i izvan sportske dvorane.

Taekwondo je u Brinju već popularan sport i vole ga mnoga djeca. Koliko dugo si u klubu i možeš li nam opisati napredak kluba do danas?

U klubu sam već 14 godina i kroz to vrijeme svjedočila sam njegovom velikom napretku. Taekwondo je danas jedan od najprepoznatljivijih i najuspješnijih sportova u Brinju, a iza toga stoji ogromna predanost, trud i ljubav prema sportu.

Posebno bih istaknula našu trenericu Mihaelu Bolješić, koja nesebično prenosi svoje znanje i iskustvo na sve članove kluba. Vrlo važnu ulogu imao je i moj tata, koji je kao predsjednik kluba uvijek bio uz nas. Bio je naša najveća podrška kroz uspone i padove, uvijek spreman dati posljednji atom snage kako bismo sestra, ja i cijeli klub mogli napredovati. Njegova predanost i nesebičnost ostavili su neizbrisiv trag u razvoju kluba i našim sportskim uspjesima.

Danas klub broji brojne medalje i pehare s državnih prvenstava Hrvatske, međunarodnih i G/E bodovnih turnira. No, ono što smatram najvećim uspjehom jest zajedništvo, podrška i obiteljska atmosfera koja nas povezuje i čini jačima kako na borilištu, tako i izvan njega. Posebno smo zahvalni svim trenerima, prijateljima, vozačima i poznanicima koji su nas pratili i podržavali kroz sve ove godine.

Kako izgleda jedan tipičan trening u klubu Brinje — što uključuje, koliko traje i koliko je intenzivan?

Treninzi traju oko sat i pol, a ponekad i duže, ovisno o razdoblju priprema. Sastoje se od zagrijavanja, rada na snazi i kondiciji, tehničkih elemenata te borbenih situacija.

Intenzitet je visok jer taekwondo traži izdržljivost, brzinu i eksplozivnost, ali i mentalnu stabilnost. Svaki trening pomiče naše granice, ali upravo u tome leži ljepota napretka.

Imaju li djeca iz Brinja jednake šanse za uspjeh kao i ona iz većih klubova?

Smatram da imaju jednake, ako ne i veće šanse. Uspjeh ne ovisi o veličini mjesta, već o radu, disciplini i predanosti. Djeca u Brinju pokazuju velik interes i potencijal, a uz kvalitetan rad i podršku imaju sve preduvjete za vrhunske rezultate.

Često upravo iz manjih sredina dolaze najuporniji sportaši, oni koji su spremni raditi tiho i dokazivati se na borilištu.

Kakvi su ti ciljevi za ovu godinu, planiraš li nastupiti na još natjecanja, državnim prvenstvima ili internacionalnim turnirima?

Cilj mi je nastupiti na što više turnira, uključujući državna prvenstva Hrvatske i međunarodna natjecanja. Želim skupljati nova iskustva, napredovati i ostvarivati što bolje rezultate.

Svako natjecanje za mene je nova prilika za učenje i osobni rast… i naravno, nova priča za prepričavanje.

Sanjaš li o nastupu na nekom međunarodnom natjecanju ili čak na razini reprezentacije Hrvatske?

Vjerujem da je san svakog sportaša nastupati na velikim međunarodnim natjecanjima i predstavljati reprezentaciju Hrvatske. To je cilj koji daje dodatnu motivaciju svakodnevnom radu i treninzima.

Iznad svega, želim ostvarivati rezultate na koje ću biti ponosna i koji će razveseliti moju obitelj, trenericu i klub. Posebno sam zahvalna svojoj obitelji, a najviše mami i sestri koja mi je ujedno i trenerica, njihova podrška moja je najveća snaga i vjetar u leđa.

Što bi poručila drugim mladim sportašima iz Like koji tek razmišljaju krenuti u taekwondo?

Poručila bih im da budu hrabri i naprave prvi korak. Taekwondo donosi mnogo više od medalja. Donosi prijateljstva, putovanja, uspomene i lekcije koje oblikuju karakter.

Sport nas uči kako dostojanstveno prihvatiti i pobjedu i poraz. Upravo kroz te trenutke najviše rastemo. Ako razmišljaju o tome da pokušaju, neka dođu i probaju. Možda upravo tamo započne njihova najljepša sportska priča… i poneki smiješni trenutak s padom koji kasnije postaje anegdota.

 

---

Foto: Privatna zbirka