INTERVIEW Ivan Mance: U Kosinjskoj dolini pod zemljom postoji još glagoljskih ostataka

Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva trajno nas podsjeća na jedan od ključnih trenutaka hrvatske kulturne povijesti – dovršetak tiskanja prve hrvatske knjige 1483. godine. Upravo se taj događaj veže uz Kosinj, mjesto koje mnogi istraživači smatraju kolijevkom hrvatskog tiskarstva i jednim od najvažnijih središta glagoljaške tradicije.

O značaju tog datuma, ali i o mjestu koje glagoljica danas zauzima u hrvatskom društvu, razgovarali smo s povjesničarom, informatičarom, stručnjakom za poslovnu sigurnost, a povrh svega snažnim lobistom za svoj Kosinj, dr.sc. Ivanom Manceom. Njegov dugogodišnji znanstveni rad usmjeren je upravo na istraživanje Kosinjske tiskare, i očuvanje ovog kulturnog i povijesnog bogatstva.

U razgovoru Mance se posebno osvrće na važnost Kosinja za hrvatski identitet, ali i na pitanje koliko je ta baština danas prepoznata i valorizirana. Donosi i razmišljanja o budućnosti glagoljaške baštine, njenom mjestu u obrazovanju i javnom prostoru te izazovima očuvanja kulturnih lokaliteta na području Ličko-senjske županije.

Danas obilježavamo Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva. S obzirom na to da je Kosinj jedno od ključnih mjesta hrvatske glagoljaške tradicije, koliko je taj datum danas stvarno živ u hrvatskoj, ali i ličkoj javnosti?

Hrvatski je sabor na prijedlog Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2019. godine donio odluku o proglašenju 22. veljače kao Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, kao najveća i jedna od najstarijih knjižnica u Republici Hrvatskoj također je 22. veljače odabrala kao Dan NSK. Sve to u spomen na dan kad kada je u Kosinjskoj tiskari dovršeno tiskanje naše prve tiskane knjige, glagoljskog Misala po zakonu rimskoga dvora, tzv. Prvotiska. Mainstream znanost još uvijek ne prihvaća nova istraživanja o Kosinju, poglavito tu mislim na ravnateljstvo NSK i Staroslavenskog instituta, na nekoliko istaknutih znanstvenika iz područja glagoljaštva, kao i na nekolicinu djelatnika iz kulture u Roču i Senju.

Da ne politiziram, sasvim je jasno da se stare navade na kojima su građene karijere (o tome je puno pisao i govorio Zvonimir Kulundžić kao prvi promotor Kosinjske tiskare) jako teško mijenjaju i da će Kosinj ući u mainstream kad dođu mladi i novi stručnjaci neopterećeni bilo kakvom prošlošću. Mene osobno mainstream ni najmanje ne opterećuje, jer je moje istraživanje obranjeno s najvišim ocjenama na doktoratu povijesti Sveučilišta u Zagrebu, knjiga Kosinjska tiskara koja je proizašla iz tog istraživanja prodana je do danas u 729 primjeraka po cijelome svijetu, predstavili smo ju na 27 lokacija u Hrvatskoj i vani, od čega ističem Hrvatski sabor i Beč.

Kosinjsku tiskaru je na poklon dobio sv. Otac, papa Lav IV. inicijativom Gospićko-senjske biskupije, a danas se može posuditi u preko 150 knjižnica u Hrvatskoj i vani. O nebrojenim čestitkama na znanstvenom dometu tog istraživanja od strane raznih stručnjaka i znanstvenika iz područja povijesti, hrvatskog jezika, glagoljaštva da ne govorim. Nejasno je zašto se i dalje od nekolicine navedenih inzistira na Veneciji – za koju ne postoji niti jedna rečenica objavljenog istraživanja, jer nikakvih dokaza nema ili na Roču – kojeg su, kako možete čitati u mom novom istraživanju i knjizi „Prvi hrvatski tiskar Broz žakan“ popalili i opljačkali Turci-Osmanlije, između proljeća i kasnog ljeta 1482. godine – dakle točno u vrijeme kad se u Roču, kako njegovi zagovaratelji tvrde također bez dokaza, navodno pripremao ili tiskao Prvotisak.

No, to neprihvaćanje mainstreama opterećuje javnost, koja savršeno dobro razumije domete mog istraživanja o Kosinjskoj tiskari i koja vjerojatno zbog toga gubi interes za ovaj Dan, koji je kulturno-povijesno možda jedan od najvažnijih datuma cjelokupne hrvatske historiografije. Zoran Milanović je prilikom posjeta papi Lavu IV. spomenuo da je 22. veljače 1483. i dovršenje Prvotiska možda značajnije od Bašćanske ploče, no danas još uvijek, zbog svega navedenog, po mom mišljenju nedovoljno prepoznato i cijenjeno u ličkoj i općenito hrvatskoj javnosti.

Što Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva znači za Kosinj i njegov identitet? Što biste voljeli da građani, osobito mladi, osvijeste kada čuju riječ „glagoljica“ u kontekstu veze s Kosinjem?

Kosinj je još 1962. godine dr. Helmut Presser, tadašnji ravnatelj Gutenbergovog muzeja u Mainzu postavio na veliku svjetsku kartu širenja tiskarstva, gdje on stoji kao prvi i najstariji na prostoru cijele jugoistočne Europe kao: Kosinj 1483. Dakle svjetska je javnost, već Kulundžićevim naporima prihvatila Kosinj. Iako Kulundžić nije imao fakultetsko obrazovanje (nije ga imao ni Nikola Tesla), nije bio znanstvenik ni povjesničar nego književnik, on je danas dokazano bio na dobrom tragu i dobrom putu. Uz neke očigledne pogrješke – svi koji radimo griješimo – u onom najvažnijem bio je u pravu. On je prvi donio i opisao manji, ali važni dio slijepog tiska koji dolazi u Prvotisku. Taj reljefni tisak bez boje, fizički je dokaz bez presedana u hrvatskoj historiografiji, nalazi se u svim sačuvanim primjercima Prvotiska, nastao je u vrijeme tiskanja Prvotiska kao djelo – to danas sa sigurnošću znamo – rođenog Kosinjanina Ambroza Kacitića od plemena Kolunića, Broza žakna. Ne možemo ignorirati 340 slijepo otisnutih slovnih znakova u Prvotisku, na pet različitih stranica, u devet pozicija, jer time ignoriramo stvarne dokaze o nastanku Prvotiska. Uz cijeli niz drugih dokaza i pokazatelja Kosinj je na svjetskoj razini danas važan i prepoznat, kao i u Kulundžićevo vrijeme.

Što Kosinj donosi ličkoj, hrvatskoj pa i svjetskoj kulturi?

Hrvati su jedini narod na svijetu koji je tiskao inkunabule (tiskane knjige od Gutenbergove biblije do 1500. godine) na tri jezika (latinski, talijanski i hrvatski) i dva pisma (latinica i glagoljica). Hrvatskim jezikom i glagoljicom otisnuli smo šest inkunabula – od toga prvu i drugu u Kosinju, treću i četvrtu u Veneciji te petu i šestu u Senju. Hrvatskim jezikom i latinicom otisnuli smo tri inkunabule – od toga prvu i drugu ne znamo gdje, a treću u Veneciji. Ova prva dva latinična molitvenika, za koje pretpostavljamo da su otisnuti oko 1490. godine, neki kolege bez ikakvih dokaza i pogrješnim interpretacijama postavljaju u nepostojeću tiskaru u Dubrovniku, oni opušteniji poklanjaju je Veneciji kao i sve ostalo. Međutim, postoji povijesna mogućnost za koju nema posebnih dokaza, ali postoje neke indicije, da su i ta dva latinična molitvenika otisnuta u Kosinjskoj tiskari. Ta mogućnost je na današnjoj razini spoznaje daleko veća i povijesno objektivnija od Dubrovnika i Venecije, a o čemu ću uskoro opširnije pisati. Isto tako Hrvati su otisnuli prvi nelatinični kršćanski misal na svijetu, opet govorimo o Prvotisku i Kosinju odnosno Kosinjskoj tiskari.

To su, dakle, neprocjenjive kulturološke vrijednosti, kojima se Kosinj, a po njemu Lika i Hrvatska podižu na najvišu svjetsku razinu razvoja tiskarske djelatnosti, a time i širenja pismenosti, znanja i informacija. To je ono što bi hrvatska javnost, a poglavito mladi, morali kako Vi kažete osvijestiti, to je ono o čemu bi morali razmišljati kada čuju riječi „glagoljica i glagoljaštvo“, jer to je ono čime se moramo ponositi. Ponos i veselje u sportu, koje svi dijelimo kroz svjetske uspjehe hrvatske nogometne, rukometne i vaterpolske reprezentacije su isto ono što možemo i moramo osjećati kad govorimo o Kosinjskoj tiskari i našoj inkunabulistici kroz povijest, glagoljaštvo i svjetsku kulturu.

Može li obilježavanje Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva biti prilika da se snažnije progovori o ulozi Kosinja u hrvatskoj kulturnoj povijesti?

Naravno da može i mora. To upravo činimo i kroz ovaj intervju, na kojem Vam se od srca zahvaljujem. Time i portal Lika Club sudjeluje u vrednovanju i valorizaciji svega o čemu smo ranije govorili. Svaki dan i u svakoj prigodi nastojim Kosinj promovirati hrvatskoj javnosti, ne zbog sebe, već zbog Kosinja i svih onih vrijednosti koje Kosinj može ponuditi Hrvatskoj.

Smatrate li da glagoljica zauzima mjesto koje zaslužuje u obrazovnom sustavu i javnom prostoru i koliko je javnost uopće upoznata s tezom da je upravo ovdje tiskana prva hrvatska knjiga?

Glagoljica ili starije jerolimica na velika vrata ulazi u sve pore hrvatskoga društva. Postoje stotine radionica po školama i obrazovnim institucijama, on-line besplatne učilice, udruge koje njeguju i promoviraju glagoljicu – ističem Društvo prijatelja glagoljice DPG, knjige se nanovo tiskaju na glagoljici. Takav prvijenac, dakle prva glagoljska knjiga u Hrvatskoj nakon više od stotinu godina, roman je književnika Tomislava Beronića: Misal kneza Anža Frankopana. Roman je objavljen 2023. godine, imao sam čast biti urednik tog romana, a inspiriran je upravo mojim istraživanjem i knjigom „Kosinjska tiskara“.

Sportaši i poznati građani tetoviraju glagoljicu (i sam imam pokoju glagoljsku tetovažu), udruga Baštinica iz Otočca radi glagoljske kolače glagoljačiće, objavljuje se poezija na glagoljici, postoji natjecanje u glagoljskoj matematici zvano Glagomatika na kojem sudjeluju klinci viših razreda osnovnih škola iz cijele Hrvatske i cijeli niz drugih manifestacija, događanja, promocija i aktivnosti. Glagoljica je po meni, jedan od najvažnijih hrvatskih brendova i najčvršći čuvar naše hrvatske bremenite povijesti i kulture. Ne zaboravimo da su Hrvati jedini narod u kršćanskom svijetu koji je u srednjem vijeku imao privilegiju služiti mise i prepisivati knjige – prije izuma tiska na svom jeziku (hrvatskom) i svom pismu (glagoljici). Jedini u kršćanskom svijetu!

To predivno pismo, tu našu jedinstvenu i tko za koliko staru glagoljicu, tradicionalno nazivanu jerolimicom, nije nam poklonio Ćiril kako i dalje tvrdi mainstream na čelu sa Staroslavenskim institutom. Ćiril je autor po njemu nazvane ćirilice, a Solun, Bizant, nepoznata Velika Moravska, Metod, njihovi učenici koji su navodno iz Venecije kao odbjegli robovi došli do nas i prenijeli nam kršćanstvo, jezik i pismo – i sve to u par desetljeća, jedna su od desetina hipoteza o postanku glagoljice. U tu priču hrvatska javnost sve manje vjeruje, jer je svjesna kako je Ćirilometodska hipoteza iskorištena u drugoj polovini 19. st. isključivo u panslavenska te kasnije jugoslavenska politička pregnuća.

No za glagoljicu nema bojazni, jer kako se to danas radi dobar je put prema njenoj promociji. Naravno, uvijek se može više, pa mnogi (uključujući i mene) predlažu učenje glagoljice u osnovnim školama – barem kao izborni predmet. Sjećam se mojeg obaveznog učenja ćirilice u trećem razredu osnovne škole u Zagrebu, dapače njeno poznavanje danas mi pomaže u čitanju hrvatske ćirilice – bosančice. Prema tome svako znanje je dobro i pozitivno, tim više kad djeca uče izvorno i temeljno hrvatsko – a izvornije od glagoljice, kojom smo sigurno pisali preko 1.200 godina, ne postoji.

Na drugi dio Vašeg pitanja odgovorit ću ovako: gore sam kratko opisao domete moje knjige i istraživanja, pa po njima mislim da je hrvatska, a i europska javnost prilično dobro upoznata s Kosinjskom tiskarom. Uvijek to može bolje, no ja sam kao i mnogi drugi, sve do sad ostvario svojim trudom i radom, a tako će ako Bog da zdravlja, biti i u budućnosti. Uvažavajući buduće znanstvenoistraživačke napore i možda neka nova saznanja, danas Kosinjska tiskara radi mojih napora nije više teza već najvjerodostojniji prikaz prošle stvarnosti.

Koje konkretne tragove glagoljaške baštine danas još možemo pronaći u Kosinju i jesu li ti lokaliteti i artefakti dovoljno istraženi, zaštićeni i prezentirani javnosti?

Na sreću ostale su nam sačuvane četiri (ne tri) glagoljske ploče na kapeli sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu, kao danas možda jedini sačuvani glagoljski ostatak u Lici – a koji je „in situ“. Te ploče izvorno su prenesene iz obližnjeg grada Kosinja – Kosinjskog Ribnika, odnosno s osobne kapele Anža Frankapana Brinjskog koju je 1500. godine (ne 1513.) izgradio u gradu Kosinju. Ploče su opisivali mnogi, najstručnije i najdetaljnije to donosi veliki Branko Fučić u knjizi „Glagoljski spomenici“ iz 1982. godine. Fučić je pogriješio u dijelu povijesne interpretacije tih ploča i nekim datumima, sve zajedno ispravljam i povijesno točno interpretiram u knjizi „Kosinjska tiskara“ – gdje možete o tim pločama pročitati doslovno sve.

U Kosinjskoj dolini pod zemljom, na neistraženim lokalitetima grada Kosinja, Bana Dvora – stolice prvih hrvatskih banova te pavlinskog samostana Bl. Dj. Marije iz 1453. godine zasigurno postoji još glagoljskih ostataka i drugih arheoloških vrijednosti. Nedavnim sondažnim iskapanjem (najosnovnije arheološko iskapanje koja daje samo uvid i osnovne informacije o arheološkom nalazištu) oko kapele sv. Ane na Šušnju – Gornji Kosinj, dakle oko sporednog lokaliteta, pronađen je Kosinjski kalež – s kojim je sahranjen neki svećenik u 12. stoljeću te grobovi s kraja 10. stoljeća. Doslovno tri kilometra zračne linije od tog lokaliteta nalazi se Ban Dvor – danas Mlakvena Greda, s kojeg su banovi Kurjakovići još 1411. godine izdavali svoje banske listine i na kojem je možda stolovao prvi poznati hrvatski ban Pribina kao ban Like, Krbave i Gacke oko 970. godine.

Dakle u Kosinjskoj dolini na sporednim lokalitetima pronalazimo starohrvatske grobove iz 970.- 990. godine, možemo li zamisliti što bismo pronašli na Banu Dvoru? Ili u gradu Kosinju, za kojeg danas znamo da je bio u vlasništvu Stjepana II Frankapana još 1374. godine, a tek stoljeće kasnije knezova Kosinjskih, pa tek potom Anža Frankapana Brinjskog? Prema tome da parafraziram dr. Tatjanu Kolak, ravnateljicu Muzeja Like u Gospiću: „Znate li koliko je arheoloških lokaliteta sustavno istraženo u Kosinju? NULA!“ To vam govori sve o valorizaciji i zaštiti arheologije i glagoljaštva u Kosinjskoj dolini.

Sve ostalo što se tiče glagoljske i druge baštine uništili su Turci-Osmanlije, a kasnije i novodoseljenici koji su materijal s gradina koristili za gradnju svojih kuća i pratećih objekata, kako u Kosinju, tako i u Lici. Ono što danas interpretiramo znamo iz knjiga, tih dragocjenih glagoljskih ostataka. Tako Kosinj ima glagoljski Zbornik koji je pop Tomaš Petrinić pisao pod Banom Dvorom 1503. godine, ima iznimno važan fragment Kosinjskog rukopisnog misala, koji je prepisan početkom 14. stoljeća, a kupljen 1374. godine u Kosinj, ima tiskane knjige Prvotisak i Kosinjski brevijar iz 1490 (ne 1491). Isto tako titular glavne župne crkve u Kosinju bio je sv. Jeronim – upravo zbog tradicije kosinjske glagoljice i glagoljaštva (jerolimice), a kako su nazivali današnju crkvu sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju od 1692. do 1707. godine. Koliko je meni poznato, to je jedini dokazani primjer u kompletnoj ličkoj povijesti, gdje se neka crkva u Lici titulira sv. Jeronimom. Sve o tome i još puno više može se pročitati u knjizi „Kosinjska tiskara“.

U kontekstu planiranog potapanja Kosinjske doline – što bi se, po Vašem mišljenju, nepovratno izgubilo u smislu glagoljaške baštine? Može li se baština izmjestiti i dokumentirati, a da pritom zadrži svoju autentičnost?

Ako realiziraju HES Kosinj jezero ide do Bana Dvora potapajući cijelu Mlakvu s jedne strane Like, a na drugoj strani potapa se cijeli Gornji Kosinj sa zaselcima: Šušanj (ne Sušanj), Pod Jelar, Pod Bok i Mance Draga. Govorimo o dvadesetak neistraženih arheoloških lokaliteta od ilirskog i rimskog razdoblja, preko hrvatskog srednjeg pa sve do novog vijeka. Govorimo o tisućama godina ljudskog života na tom Bogom danom prirodnom prostoru s preko 20 izvora pitke vode, govorimo o kompletnoj hrvatskoj povijesti i tada glavnom gradu svih Hrvata – Banu Dvoru, govorimo o starohrvatskim grobištima s kraja 10. stoljeća, govorimo o Kosinjskoj tiskari.

Taj živopisni srednjovjekovni glagoljski prostor župa Bužani – širi prostor od Pazarišta, preko Kosinja do Kutereva i Krasna i u njemu jedinstveni slučaj župe unutar župe – Bočaća tj. prostora današnjeg Kosinja, za hrvatsku je povijest i glagoljaštvo od neprocjenjivog značaja. Župe Bužani i Bočaći spominju se prvi puta u darovnici kralja Petra Krešimira IV. 1071. godine, no glagoljski život u Bužanima i Bočaćima kreće puno ranije, kako danas znamo iz gore spomenutih i stotinu godina starijih grobova od Krešimirove darovnice. Sve to skupa čeka arheologe, koji bi trebali provesti zaštitna arheološka istraživanja, kroz koja konzerviraju i dijelom premještaju nalaze.

Sve to skupa HEP bi trebao financirati. Do sad je HEP financirao nekoliko arheoloških sondi u vrijednosti oko 50.000 eura u projektu konačne vrijednosti možda i jednu milijardu (dakle 1000 milijuna) eura. HEP bi za zaštitna iskapanja svih dvadesetak lokaliteta koji idu pod vodu morao uložiti više milijuna eura, angažirati više arheoloških timova, koji bi to radili nekoliko godina. Što mislite hoće li se to dogoditi, bez obzira na Zakon koji jasno kazuje da se mora dogoditi? Time imate i odgovor što gubimo svi mi zajedno i naša djeca u smislu hrvatske povijesti i kulture.

Hoće li buduće generacije imati priliku razumjeti značenje Kosinja ako prostor nestane pod vodom?

Buduće generacije moći će razumjeti važnost Kosinja, zbog istraživačkih napora Kulundžića, Derossija, mons. Mile Bogovića – iako kao mlađi nije prihvaćao Kosinjsku tiskaru, a u novije vrijeme svih onih znanstvenika koji su dali svoj doprinos Kosinju kroz konferenciju „Kosinj jučer, danas i sutra“ održanu u rujnu 2022. godine u Gornjem Kosinju. Za razumijevanje povijesne važnosti Kosinja nema problema, no veliki je problem u onom nepoznatom, onom što samo arheolozi mogu ponovno oživjeti i što će, kako stvari danas stoje, proći nekažnjeno HEP-u. Ponavljam, u dvije-tri sonde oko kapele sv. Ane arheolozi su pronašli i objavili cijeli niz nalaza koji nam rasvjetljavaju povijest toga prostora, što mislite za koliki dio razumijevanja hrvatske povijesti ćemo ostati trajno zakinuti ako se, nedaj Bože, ostvari projekt HES Kosinj – na način kako to HEP zadnjih godina radi?

Kako ocjenjujete odnos države prema kulturnoj i povijesnoj baštini Kosinja?

Vlada RH donijela je odluku o HES Kosinj kao strateškom projektu za interes RH. Vladu RH potvrdio je Sabor RH, nakon što je Predsjednik RH imenovao mandatara. HEP je u potpunom vlasništvu RH, a vlasnika HEP-a tj. skupštinu dioničara predstavlja ministar iz Vlade RH zadužen za taj resor. Vlada RH kao vlasnik imenuje Upravu HEP-a. Dakle, najodgovorniji i najvažniji hrvatski političari na čelu s premijerom Plenkovićem, koji je kako znamo šef Vlade RH odlučili su da je HES Kosinj strateški projekt i za njegovu realizaciju odabrali HEP kao tvrtku s kojom upravljaju preko Uprave HEP-a i koja je dužna provoditi strateške odluke vlasnika – Države. I to je sve legitimno i demokratski. No, realizacija na terenu niti je legitimna, a još manje demokratska.

Nevažno je zna li premijer ili resorni ministar što HEP (ne)radi terenu, važno je samo to da su upravo oni odgovorni zajedno s upravom HEP-a za sve aktivnosti oko projekta HES Kosinj. Očigledno je da nikog od najodgovornijih ne zanima to što HEP otvoreno i javno krši Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara jer ne provodi potrebna arheološka istraživanja u zahvatu i očigledno je da mu to toleriraju vlasnici (Vlada RH) i nadzor (Ministarstvo kulture i Državni inspektorat). Da su u školi ili na fakultetu dobili bi nedovoljan (1) – ovako ocjenu ostavljam svakome od nas na raznim lokalnim i državnim izborima koji nam slijede.

Koju biste poruku, povodom Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva, uputili donositeljima odluka i hrvatskoj javnosti?

Više sam puta prethodnih godina pisao i govorio o problemima u provođenju projekta HES Kosinj, o kosinjskim kulturno-povijesnim vrijednostima, o prirodnoj i krajobraznoj važnosti Kosinja, o svemu onome što Kosinj ima za ponuditi svima nama, a što se malo ili nedovoljno vrednuje – ne od naroda, nego od vlasti.

Stoga, prva poruka ide donositeljima odluka: Vladi RH, HEP-u te svima onima koji su naslonjeni na projekt HES Kosinj, parafrazirajući Mladena Grdovića „nije u šoldima sve“. Uključite djelić onog hrvatstva kojeg navodno imate i u kojeg se kunete na svakim izborima te napravite zakonite i ispravne poteze u Kosinju. Ovo što sada radite u obuhvatu HES Kosinj teška je hrvatska sramota i šamar maćehe, a ne majke, našoj djeci i budućim generacijama.

Hrvatskoj javnosti, povodom ovog iznimno važnog dana za hrvatsku povijest i kulturu, za naš identitet i našu glagoljicu prvenstveno šaljem veliku zahvalnost za neizmjernu podršku Kosinju i Kosinjskoj tiskari. Povijest je učiteljica života, po njoj i kroz nju učimo o našoj baštini i kulturi te poštujemo naše pretke koji su se borili za očuvanje našeg identiteta. Danas, u modernom globalističkom svijetu važna je ona „kupujmo hrvatsko“, no od nje je još važnija „čuvajmo hrvatsko“. Na tom tragu čuvajmo naš identitet, našu povijest i kulturu jer to nitko umjesto nas neće učiniti. I mi moramo jednog dana predati Hrvatsku našoj djeci, kakvu je predamo po tom će nas pamtiti i poštivati.

 

---

Foto: Ivan Mance privatna arhiva, Lika Club