EKSKLUZIVNO ISTRAŽIVANJE Čuvari ličke poljoprivrede – tiha borba za opstanak sela, neobjavljeni podaci i stvarne priče

Lika Club ekskluzivno donosi pregled stanja poljoprivrede i stočarstva u Ličko-senjskoj županiji kroz dosad neobjavljene statističke analize i razgovor s dvije obitelji posvećene stočarstvu. S istraživanjem smo otišli i do Slovenije, gdje smo u partnerstvu s portalom Ovtar24 stočarstvo i prakse u Lici usporedili s uspješnom slovenskom farmom. Sadržaj donosimo u suradnji s Constructive Institute.

Prema posljednjem popisu Državnog zavoda za statistiku, Ličko-senjska županija u razdoblju od 2011. do 2021. godine izgubila je čak 16,6 % svog stanovništva. Ova županija, površinom najveća u Hrvatskoj, prostire se na 5.353 km², što čini 9,46 % ukupnog teritorija Republike Hrvatske. Ipak, unatoč velikom prostoru, prema popisu iz 2021. godine ovdje živi svega 42.748 ljudi.

Lika, kao tradicionalno ruralno područje s bogatom poviješću poljoprivrede i stočarstva, suočava se s ozbiljnim demografskim izazovima. U regiji gdje su nekada sela bila puna života, a polja i pašnjaci ispunjeni kravama i ovcama, danas su sve češća zapuštena gospodarstva, starije stanovništvo i mali broj mladih koji ostaju ili se vraćaju na selo.

Zanimalo nas je – je li u takvim uvjetima uopće moguća generacijska obnova poljoprivrede? Postoje li još uvijek mladi ljudi koji su spremni preuzeti djedovinu, obrađivati zemlju i nastaviti obiteljsku tradiciju? Koliko ih je zapravo ostalo u ruralnim krajevima poput Like, što ih motivira da ostanu ili se vrate, s kojim se sve izazovima suočavaju i što ih najčešće tjera da odu?

Kako bismo dublje razumjeli stvarno stanje na terenu, razgovarali smo sa stručnjacima iz lokalnih udruga i saznali što o svakodnevnim izazovima, uvjetima rada i budućnosti poljoprivrede na ovim prostorima kažu sami poljoprivrednici. Posjetili smo dva obiteljska gospodarstva koja se već dugi niz godina bave mliječnim govedarstvom te njihovo iskustvo usporedili s farmom iz Slovenije.

U Ličko-senjskoj 15,97 posto mladih poljoprivrednika

Prema podacima koje je za Lika Club obradio HGK – Sektor za poljoprivredu, površina poljoprivrednog zemljišta u Ličko-senjskoj županiji iznosi 55.367 hektara. Poljoprivredna zemljišta u županiji čine 4,8 posto ukupne površine poljoprivrednih gospodarstava u Republici Hrvatskoj. Na području županije djeluje ukupno 5.110 poljoprivrednih gospodarstava, što predstavlja 3,2 posto od ukupnog broja poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj.

Prema podacima Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (APPRRR), na dan 18. lipnja 2025. u Upisnik poljoprivrednika u Ličko-senjskoj županiji bilo je upisano ukupno 5.082 poljoprivrednika. Od toga je 812 mladih, što znači da mladi poljoprivrednici čine 15,97 posto ukupnog broja u županiji.

Da postoje pozitivni pomaci u interesu mladih za bavljenje poljoprivredom, pokazuje značajno povećanje udjela mladih poljoprivrednika kao nositelja poljoprivrednih gospodarstava u posljednjih deset godina.

“Prema podacima Agencije za plaćanja, u 2015. godini u Ličko-senjskoj županiji bilo je 8,08 % mladih poljoprivrednika. U posljednjih desetak godina njihov se postotak gotovo udvostručio“, rekla nam je mag.ing.agr. Ivana Starčević Alešković, voditeljica Lokalne akcijske grupe (LAG) Lika koja od 2013. godine djeluje na području dvaju gradova i deset općina, s ciljem poticanja ruralnog razvoja i podrške lokalnim poljoprivrednicima kroz financijske potpore, edukacije i umrežavanje.

Prema njihovom iskustvu, najveći izazovi s kojima se mladi poljoprivrednici u Lici susreću su višestruki:

“Nedostatak kapitala za pokretanje poslovanja obzirom da su sredstva dostupna iz EU fondova uglavnom namijenjena za razvoj već postojećeg poslovanja. Također, nedostatak poljoprivrednih površina te neriješeno pitanje vlasništva nad velikim dijelom poljoprivrednog zemljišta. Tu je i složena zakonska regulativa kojoj moraju udovoljiti u svom poslovanju”, kaže Starčević Alešković.

U prethodnom programskom razdoblju LAG LIKA je raspisao dva natječaja kroz koje je odobreno ukupno 757.532,02 eura potpora za 19 mladih poljoprivrednika. Kada je riječ o primjeni inovacija u poljoprivredi, posebno onima koje uključuju mlade, Starčević Alešković naglašava da se još uvijek ne može govoriti o izrazito inovativnim projektima:

“Korisnici se još uvijek zadržavaju na onim osnovnim potrebama da si stvore preduvjete za rad – mehanizacija, oprema, građenje/rekonstrukcija objekata i sl. Tek kad je to posloženo, možemo govoriti o inovativnosti. U ovom programskom razdoblju intervencije iz Strateškog plana ZPP-a potiču i dodatno boduju inovativne projekte, digitalizaciju, ulaganja u nove tehnologije te korištenje obnovljivih izvora energije pa vjerujemo kako će u budućnosti biti veći broj takvih projekata”, kaže Starčević Alešković.

Josip Latki: Bolje raditi na svom gospodarstvu nego ići raditi negdje za minimalac

Posjetili smo poljoprivredno gospodarstvo u Starom Selu kod Otočca, gdje petorica braće Latki složno rade na obiteljskom imanju. Najmlađi brat Ivica nositelj je obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, dok su stariji Milan i Dragan zaposleni na OPG-u, a pomažu im i Zoran te najstariji Josip, naš sugovornik.

S proizvodnjom mlijeka započeli su njihovi roditelji: “Držali su 4-5 krava u gradu gdje imamo kuću. Onda je ’80. godine tata kupio ovo gospodarstvo, ’98. su napravili štalu i tako smo se počeli širiti.”

OPG je službeno registriran 2003. godine, a danas se primarno bave proizvodnjom mlijeka i teladi. Trenutno imaju 22 krave na mužnji, 11 junica, četiri bika i tri teleta. Osim toga, drže i 30 ovaca, pa tako prodaju i janjce.

Obitelj Latki 2023. godine osvojila je nagradu OPG Zlata vrijedan u kategoriji “Mliječni Oskar”. Mlijeko redovito predaju Dukatu. Cijena mlijeka, kaže Josip, ovisi o kvaliteti, a oni su u samom vrhu s kvalitetom. Cijena trenutačno iznosi 48 euro centa po litri, ali realna zarada sve je manja zbog sve viših troškova proizvodnje. Na njihovoj farmi dnevno se proizvede oko 300 litara mlijeka, a prosječna proizvodnja po kravi trenutačno iznosi oko 15 litara.

“Država bi mogla utjecati na cijenu, ali ne utječe”, kaže Josip te upozorava na zabrinjavajući trend pada broja proizvođača mlijeka: “Ovdje u okolici možda ima još pet gospodarstava, znači to vam je na nekih 40-50 kvadratnih kilometara koji se bave proizvodnjom mlijeka.”

Proizvodnja mlijeka – najteža grana poljoprivrede

Mladi ljudi, kaže Josip, gotovo uopće ne pokazuju interes za proizvodnju mlijeka.

“Mislim da je proizvodnja mlijeka najteža grana poljoprivrede. Jedan kiks u čistoći, hranidbi, bilo čemu – ne možeš se tri mjeseca vratiti na staro. Ovako je cijena mlijeka takva kakva je, a ako padne kvaliteta, odmah ti smanje otkupnu cijenu, a ne smanjuju malo.”

Osim niske otkupne cijene, jedan od glavnih razloga zašto se mladi sve rjeđe odlučuju za mliječno govedarstvo jest i zahtjevnost samog posla, koji traži gotovo potpunu svakodnevnu posvećenost.

“Mi ovdje imamo dobre uvjete, nemamo toliko posla s tim kravama – ujutro mužnja i one su cijeli dan vani. Ali ljudi koji drže krave na jaslama… Ako želiš da ti je blago čisto, da je higijena na nekom nivou, ti si cijeli dan praktički angažiran. Tako da i oni koji su bili donekle optimisti, i oni su to ugasili.”

Josip primjećuje kako mnogi radije biraju sigurniji i vremenski ograničen posao: “Ja znam da te plaće nisu bogznašto, ali kad odradiš svojih osam sati, dođeš kući pa legneš. Ne kažem ja da i mi ne možemo odmoriti, ali moraš uvijek biti tu – kad se krava teli, ako je neki problem, ako oboli…”

Cjelodnevni posao

Radni dan na farmi obitelji Latki počinje ranom zorom: “Ustajanje u šest, od sedam do devet je mužnja, hranidba, čišćenje. Kad se pomuze, krave se istjeraju van na pašnjak, sve se opere i čeka se popodne. U međuvremenu, sada preko ljeta imamo košnju, proizvodimo žito i kukuruz, uglavnom sve za svoje potrebe. Ne prodajemo ništa, sve one pojedu.”

Braća Latki obrađuju ukupno oko 40 hektara zemlje – deset u svom vlasništvu, oko 18 hektara u višegodišnjem zakupu, dok ostatak pokrivaju jednogodišnjim ugovorima.

“Sve ovo što je na godinu dana – ne možeš tu ništa planirati ni bolje organizirati neku proizvodnju. To se uglavnom koristi za košnju, jer pokosiš ono što imaš. A ovo što imamo svoje i u višegodišnjem zakupu – tu sijemo i djetelinu, imamo po četiri-pet otkosa godišnje. Ovako imaš jedan otkos trave i to je to.”

“Da se ne slažemo, od ovoga ne bi ništa bilo”

Za razliku od mnogih drugih OPG-ova, Latkiji nemaju problema s radnom snagom. Petorica braće posao dijele složno i organizirano. “Dosta smo dobro pokriveni s mehanizacijom i uglavnom se dogovorimo što će tko.”

Na pitanje kako je raditi s četvoricom braće, Josip odgovara: “Da se ne slažemo, od ovoga ne bi ništa bilo. Bez problema funkcioniramo.”

Ipak, svjestan je da bi eventualna potreba za vanjskom radnom snagom bila izazov: “Kad bi se desila situacija da bismo možda morali tražiti, mislim da bi to bio veliki problem.”

“Najskuplja voda u državi”

Na pitanje kako se nose s vremenskim ekstremima poput velikih vrućina, Josip objašnjava da su krave većinu dana na otvorenom: “Imaju hladovine, vidjeli ste tamo. One same sebi nađu. Jedino moramo voditi računa da uvijek imaju pitku vodu i ne smije se dogoditi da je nema.”

No upravo voda predstavlja jedan od značajnijih troškova na gospodarstvu jer obitelj Latki koristi isključivo vodu iz vodovoda: “Mi u području grada Otočca plaćamo najskuplju vodu u državi. Čak i preko 4 eura po kubiku.”

Dnevno potroše oko 3 do 3,5 kubika vode za pranje i ostale potrebe, a mjesečni račun za vodu doseže i do 400 eura.

“Samo da Bog da zdravlje”

Veliku pomoć u modernizaciji gospodarstva donijela im je mjera iz Programa ruralnog razvoja za mlade poljoprivrednike, kroz koju su dobili 50.000 eura bespovratnih sredstava.

“Kupili smo traktor, plaćen je 31.000 eura. Nije nov, ali zadovoljni smo. Uzeli smo i cisternu, sjetvospremač i balirku za velike rolo bale, platili smo i konzultanta koji nam je odrađivao papire.”

Obitelj Latki razmišlja o daljnjem proširenju gospodarstva i proizvodnje. U planu je i prenamjena postojećeg objekta u gradu, gdje trenutačno drže četiri krave, u mini siranu: “Trenutno nemamo vlastitih sredstava da bismo to sve izrealizirali, ali… Samo da Bog da zdravlje.”

“Sustav poticaja je krivo postavljen”

Na pitanje kako potaknuti i zadržati mlade u poljoprivredi, Josip Latki iskreno priznaje da ne zna što bi se konkretno moglo napraviti.

“Po mom osobnom mišljenju, svi ti poticaji – sve je to krivo postavljeno. I to što mi uzimamo na jednogodišnji zakup, ili nam ljudi daju – svejedno – kako god se uzme, sve to ljudi uzimaju poticaje sebi, a mi im odrađujemo. Znači, oni praktički ništa ne rade. I svi ovi koji imaju te krave, sustav krava-tele, to isto, po mom mišljenju – jako se malo vodi briga o tim životinjama. U biti potičemo nešto što nema na kraju rezultata.”

“Ne sad da ja sebe nešto dižem, ili naše gospodarstvo, ali na kraju imaš prodano to mlijeko, prodano tele koje smo mi prikazali, jer kao za obrt vodimo papire. Tako da ja ne znam da li oni prikazuju to, ili samo žive od poticaja. Ali koliko čujem sad, koliko je to istina, da oni samo žive od poticaja. A u biti kad pogledaš, bolje je i tako nego raditi svakodnevno i voditi brigu o tim životinjama.”

Obitelj Latki uglavnom uzgaja krave pasmine simentalac, a imaju i nekoliko holsteina. “To su preko 40 godina kod nas krave. U 99 % slučajeva su one odgojene na našem gospodarstvu. Nemamo kupljene, ostavljamo svoj podmladak.”

“Bolje raditi na svom gospodarstvu nego ići raditi negdje za minimalac”

Bez obzira na sve teškoće koje prate posao u mljekarstvu, Josip priznaje da ništa ne bi mijenjao i da bi ponovno izabrao isti put. Mladima koji razmišljaju o povratku na selo savjetuje da se ne boje i da krenu, jer samo upornim radom mogu nešto postići.

“Ovdje je prije 20 godina bila livada, a danas je farma. Mišljenja sam da je bolje raditi na svom gospodarstvu nego ići raditi negdje za minimalac.”

Na pitanje je li ikada pokušavao udruživati se s drugim OPG-ovima te bi li to mogao biti uspješan model, Josip je odgovorio: “Razmišljao jesam o tome. Ali na kraju sam odustao. Naš mentalitet je takav kakav je. I mislim da tu nema pomoći.”

Stočarstvo u Ličko-senjskoj županiji u brojkama

Prema podacima koje je za Lika Club obradio HGK – Sektor za poljoprivredu, OPG Latki jedan je od 1.754 posjednika koji uzgajaju ukupno 25.457 grla goveda na području Ličko-senjske županije. Po broju goveda, županija se nalazi na petom mjestu u Hrvatskoj, dok je po broju posjednika čak treća u državi.

Kada je riječ o kravama, u županiji je 11.619 grla, a uzgaja ih 1.408 posjednika. Po ukupnom broju krava, Ličko-senjska županija zauzima peto mjesto u zemlji, a po broju njihovih vlasnika treća. Struktura posjednika pokazuje da većina ima manja stada – čak 935 posjednika drži manje od šest krava. U kategoriji od šest do deset krava nalazi se 205 gospodarstava, dok ih 197 ima između 11 i 30 krava. Više od 31 krave ima 63 posjednika, a samo osam posjednika uzgaja preko stotinu krava.

Od ukupnog broja krava, samo 1.157 su mliječne krave koje drži 108 gospodarstava. Po broju mliječnih krava, županija je na 14. mjestu u Hrvatskoj, dok je po broju njihovih posjednika deseta.

U 2024. godini iz Ličko-senjske županije isporučeno je 2.504.706 kilograma mlijeka, što čini 0,7 % ukupne nacionalne proizvodnje lani. Međutim, količina isporučenog mlijeka posljednjih godina bilježi stalan pad. Primjerice, 2020. godine županija je isporučila 3.695.344 kilograma, a već 2022. ta brojka pala je na 2.646.479 kilograma – više od milijun kilograma manje. Taj trend opadanja vidljiv je ne samo u Ličko-senjskoj, već i u većini drugih hrvatskih županija, što ukazuje na ozbiljne izazove u sektoru mljekarstva.

Uz govedarstvo, važnu ulogu u stočarskoj proizvodnji ima i ovčarstvo. U županiji se nalazi 1.774 gospodarstva koja uzgajaju ukupno 56.854 ovce. Time je Ličko-senjska županija po broju ovčarskih gospodarstava treća u Hrvatskoj, dok se po ukupnom broju ovaca nalazi na visokom drugom mjestu.

Nikolina Anić: Uz puno upornosti, odricanja i žrtvovanja – uspjeli smo!

Od mliječnog govedarstva ne odustaje ni obitelj Anić. Njihov OPG nalazi se u mjestu Krasno, na 700 metara nadmorske visine. Na gospodarstvu trenutno imaju 20 muznih krava, a ukupno 30 grla, uključujući junad i telad.

„Uzgoj muznih krava je vrlo nezahvalan posao danas u Hrvatskoj, jer imati muznu kravu – to je već rijetkost“, ističe naša sugovornica Nikolina Anić, koja je nositeljica OPG-a od 2018. godine.

Muzne krave zadržali su zbog vlastite mini sirane, koju su registrirali 2009. godine i u kojoj prerađuju isključivo svoje mlijeko. Te su godine, kroz mjeru iz Programa ruralnog razvoja, uredili i opremili prostor za preradu. Na pokretanje sirane potaknula ih je vrlo niska otkupna cijena mlijeka kao sirovine.

„Cijena mlijeka bila je, kao i danas, na vrlo niskim granama. Proizvodnja samog mlijeka je danas praktički uzaludan trud. Ili trebaš imati jako puno sirovine, jako puno krava i jako puno rada da bi se možda isplatilo. I imati jako dobrog otkupljivača isto. A danas su takvi rijetki…“

Od polja do stola

Obitelj Anić proizvodi tri vrste sira: škripavac, koji je njihov najpoznatiji i najtraženiji proizvod, karakterističan za Liku, zatim tvrdi kravlji sir u kori, tipa trapista te skutu.

“Mi radimo sir od nepasteriziranog mlijeka. Tu kao prvo morate imati jako kvalitetnu sirovinu. Ja krenem siriti oko podne, 100-200 litara mlijeka. Znači, radite smjenu 8 sati. Nema tu ni žurbe, morate raditi taj posao polako, kako zahtijeva struka i proizvodnja“, objašnjava Nikolina.

Na dnevnoj razini prerade, količina ovisi o izmuzenom mlijeku, ali uglavnom prerađuju oko 200 litara dnevno.

„Od 200 litara mlijeka vi dobijete nekih 15 koluta polutvrdog sira, od kilu i 40 do kilu i pol. Škripavca dobijete malo više jer je to ipak sir za koji treba malo manje mlijeka, nekih 10 litara za kilu sira.“

Anići sami kontroliraju cijeli proces proizvodnje, od polja do stola. Budući da proizvode tradicionalni sir od sirovog mlijeka, bez pasterizacije i bez dodanih kultura, higijena i zdravlje stoke od presudne su važnosti.

„Prvenstveno moraš imati zdravu životinju, ispravno, uredno, čisto mlijeko i na kraju dobar proizvod. Odgovaram si za sve svoje. Ako negdje pogriješiš, ti nemaš više dobar proizvod i nećeš prodavati.“

Objekt je registriran i podliježe pravilima HACCP sustava, sanitarne kontrole i inspekcijskih propisa. Prostor je podijeljen na pretprostore i odvojene cjeline za prijem mlijeka, proizvodnju, pakiranje i prodaju. Budući da proizvode i tvrdi sir, imaju i posebnu prostoriju za zrenje.

„Morate imati sve od inoksa, bar su nas tako 2009. tražili – sirarski kotao, sudoper i radni stol. Inoks je najlakše održavati jer je sirutka vrlo agresivan nusproizvod i druge materijale izgrize.“

Prodaja na kućnom pragu

Obitelj Anić nekada je sudjelovala na sajmovima poput Jeseni u Lici te prodavala svoje proizvode na tržnici u Crikvenici. No, s vremenom se potražnja na kućnom pragu povećala, pa za dodatne prodajne kanale više nije bilo potrebe.

Već šest do sedam godina proizvode prodaju isključivo izravno kupcima na kućnom pragu. Ne prihvaćaju ni velike narudžbe za tvrtke, unatoč čestim upitima iz cijele Hrvatske, jer se takve narudžbe odnose isključivo na sezonu.

„Ja ću dati vama sezonski 100, 200, 500 sireva… Ali, kad prođe sezona, nemam više prodaje. A ljude sam odbila i kome ću onda prodavati sir kad nije sezona? Stvarno ljudi sad puno to traže, ali – ne, hvala. Jer moram prodavati sir cijelu godinu, a ne samo u sezoni.“

Gospodarstvo se nalazi u srcu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, uz planinarsku stazu prema Zavižanu. Zahvaljujući toj atraktivnoj lokaciji, promet turista i izletnika je značajan.

„Za razliku od nekih drugih dijelova Like, mi smo u relativno dobrom položaju zbog vjerskog turizma i izletnika. Zato si možemo priuštiti prodaju na kućnom pragu, jer stvarno puno ljudi dođe.“

„Sve radimo sami“

Na gospodarstvu je angažirana cijela obitelj – Nikolina, njezin suprug i sin koji je stalno prisutan, dok drugi sin uskače kada završi sa svojim poslom, a kći pomaže kada dođe sa studija iz Zagreba.

„Mi sve radimo sami. Ja radim sir, muzemo krave zajedno. Sin sa svim strojevima to jako dobro kontrolira. Kad treba, uskačem i ja, vozim traktor. Gdje što treba, kad što treba, onda se uskače.“

Puno sredstava su uložili u mehanizaciju i imaju svoje strojeve, a 2018. godine iskoristili su i mjeru iz EU fondova namijenjenu mladim poljoprivrednicima.

„Tu smo digli 50.000 eura, kupili novi traktor s utovarivačem i prikolicu za stajnjak. I to je to. Sve smo drugo sami, svojim vlastitim novcem. Nikad nismo uzimali kredit – koliko imamo, toliko uložimo.“

“Nama može faliti, njima ne smije faliti”

Obitelj Anić trenutačno obrađuje oko 25 do 26 hektara zemlje, što je dovoljno za njihove potrebe u proizvodnji sijena.

„Žitarice ne, jer od sve silne te divljači i vremenskih uvjeta više ne uspiješ ništa ni sačuvati. Više ne znaš što bi posadio ni što bi posijao, a da ti se isplati i da ti uopće uspije. Tako da žitarice smo osuđeni kupovati.“

Krasno ima dovoljno livade i pašnjaka za pripremu sijena, a zahvaljujući malom broju poljoprivrednika u mjestu, uspijevaju osigurati dovoljno za svoju stoku.

„Nema nas puno, pa se uspije. Ljudi vam jednostavno dođu, potežu te za rukav – daj pokosi moje da mi ne ostaje. Tako da, što se sijena tiče, pripremimo za sebe dovoljno.“

Veliki izazov ipak predstavlja voda. Krasno nema prirodne izvore vode, a suše i visoke temperature dodatno pogoršavaju stanje.

„Znači, osim vodovoda, u kojem evo, i prije par dana nije bilo vode, imamo jedino te šterne što su ljudi radili i kišnicu. I to vam je sva voda koju mi imamo. Malo jest problem, pogotovo kada imaš toliko životinja. Životinje moraju piti, ali nekako se snalazimo.“

U ekstremnim situacijama rješenje dolazi iz Senja, pod čiju nadležnost spada Krasno. Tada vatrogasci dovoze cisterne vode.

„Kada su baš ekstremne suše, onda – svaka čast – za poljoprivrednike daju vodu po nižim cijenama ili čak besplatno kad je za životinje. Snalazimo se, malo uz pomoć lokalne zajednice, malo sami financiramo.“

Suša utječe i na proizvodnju mlijeka, jer po vrućini krave smanje mlijeko.

„Morate ih jako dobro paziti da se ne bi razvijale bolesti vimena ili nešto. Ali zasad to kod nas dobro funkcionira. Morate držati životinje u čistome, mora biti dobra sirovina, moraju jesti i piti. Nama može faliti, njima ne smije faliti. To je činjenica. Jer mi od njih živimo, one od nas ne žive.“

„Treba se javljati na natječaje“

Nikolina Anić ističe važnost aktivnog praćenja natječaja: „Naša županija dovoljno ulaže u poljoprivredu, tako i naš grad isto. Država, kao država – daje. I europski fondovi su tu isto, pa tko voli, nek izvoli. Uvjeta ima i tko želi, može, to je najmanji problem.“

Pritom odbacuje zablude da se tim sredstvima može slobodno raspolagati bez odgovornosti. „Nije to ono kao što netko misli: aha, vidi ga, kupit će auto kad dobije novce iz EU fondova – nećeš. Nego ćeš kupiti ono što si naveo u planu i programu.“

„Nema tko pisati kod mene, nego treba raditi“

Iako OPG Anić proizvodi tradicionalne i cijenjene sireve, trenutačno ne koriste nikakve službene oznake prepoznatljivosti poput oznaka kvalitete ili zemljopisnog podrijetla. Razlog za to, kaže Nikolina, jest u papirologiji i administrativnim opterećenjima.

„Sve je to super, divno, krasno dok vas ne krenu hvatati: pa mi moraš poslati koliko si sada prodao, koju količinu, pa pošalji ovo, pošalji ono. A čovječe, pa ne bih nego sjedila i pisala. Imam dovoljno ovoga što moram voditi. Nema to tko pisati kod mene, nego treba raditi.“

Dodaje da znakovi kvalitete mogu donekle podići cijenu proizvoda, ali uglavnom samo na velikim sajmovima gdje dolazi velik broj ljudi i gdje se može postići cijena viša za nekoliko eura. No, u redovnoj prodaji na kućnom pragu, kaže, to ne igra presudnu ulogu.

„Ljudi će taj proizvod kupiti, imao on markicu ili ne. Tako da nam je to sporedno. A sve te oznake, na kraju krajeva, vi morate platiti. Nije ni to problem, ali papirologija je u principu najveći problem.“

Nikolina je svojedobno sudjelovala u radnoj skupini za uvođenje oznake zemljopisnog podrijetla za lički škripavac. Sustav nadzora i kontrola smatra prezahtjevnim za male proizvođače poput njezine obitelji.

„Što ćete vi kada vam nadzorno tijelo traži 3.000 eura za analize i nadzor, pa kad dođu na teren pa vas još tlače – zašto si taj sir podsirio na 37 stupnjeva, a ne na 35, jer u projektu piše 35? Ako je sir dobar, nemoj me sada pilit za 2-2 stupnja. Najveći problem je ta njihova krutost u svemu tome. Daje LAG i novce za analize i sve to skupa. Nisu problem ni novci, nego je problem ta papirologija – to te ubija.“

“Uvozimo teletinu, junetinu i govedinu, a krave lutaju po poljima”

Na pitanje koji su specifični problemi stočarstva u Lici u usporedbi s ostalim regijama Hrvatske, Nikolina kaže:

“Da li je gdje bolje – ne znam, ali mislim da je Lika bogomdana za stočarstvo i da bi se tu još moglo puno toga napraviti i da bi se tu dalo dosta toga možda i bolje.”

Dodaje da je problem i u nedostatku stvarne proizvodnje:

“Samo bi malo trebalo posložiti drugačije sve to skupa. Da od tog stočarstva ima neke proizvodnje, a ne da tipa imaš kravu samo da dobiješ novce iz poticaja, a da nemaš nikakve proizvodnje od toga. Da mi moramo uvoziti teletinu, junetinu, govedinu, a krave lutaju po Udbinskom, Krbavskom, Ličkom i Kosinjskom polju i da mi od toga nemamo apsolutno nikakve koristi. To je velika šteta jer imamo potencijala stvarno. Lika je ogromna, a još uvijek neiskorištena. Veliki je problem i taj uvoz – kad ti ne možeš prodati ništa svoje, kad te mesar ili nakupac ucjenjuje za nešto tvoje.”

“Puno odricanja i uspjeli smo”

Nikolina Anić srednju školu je pohađala u Zagrebu, no grad ju nikada nije privlačio.

„Vjerujte mi, svaku kunu koju sam tada imala, a nisam ih imala puno, trošila sam na kartu da dođem kući. Grad mi se nikada nije sviđao, uvijek mi je selo bilo draže. Ne volim taj skučeni prostor i puno ljudi. Takav je i suprug – nama je ovo ovdje život. S autoputom za sat i pol ste u centru Zagreba, a na moru za 20 minuta. Kud ćeš bolje?“

Nakon svega, zadovoljna je onim što su postigli:

„Ako si odlučio ovo raditi, moraš biti svjestan da nemaš godišnjeg odmora, da nemaš slobodnog dana – barem mi trenutno. Ako se sinovi jednog dana ožene i njihove gospođe prihvate ovaj posao, kao što sam ga ja prihvatila, možda će oni nastaviti. Za sada rade s nama, a do kada će, ne znamo. Mi smo krenuli u to i, uz puno upornosti, odricanja i žrtvovanja – uspjeli smo.“

Što se tiče širenja proizvodnje, zasad nemaju takve planove: „Imamo uvjete, imamo prostora, ali trenutačno ne. Imamo dovoljno posla i s ovim.“

Koliko ima stranih radnika u poljoprivredi Ličko-senjske županije?

Dok obitelji Latki i Anić trenutno nemaju problema s pronalaskom radne snage jer u posao su uključeni svi članovi obitelji, što značajno doprinosi uspješnom funkcioniranju gospodarstva, u poljoprivredi, a osobito u stočarstvu, sve je izraženija potreba za angažiranjem stranih radnika zbog općeg nedostatka domaće radne snage.

U razdoblju od 1. siječnja 2023. do 25. lipnja 2025. godine, Policijska uprava ličko-senjska izdala je ukupno 144 dozvole za boravak i rad u poljoprivrednoj djelatnosti. Od toga je 61 dozvola izdana u 2023. godini, 54 u 2024., te 29 dozvola u 2025. godini, zaključno s krajem lipnja.

Najveći broj dozvola dodijeljen je državljanima Bosne i Hercegovine te Nepala, a poslovi na koje se one najčešće odnose uključuju čuvanje stoke (pastirstvo), ratarstvo i sadnju. Većina tih radnih dozvola izdana je za potrebe cjelogodišnjeg zaposlenja, što dodatno potvrđuje trajnost i ozbiljnost potrebe za radnom snagom u ovom sektoru.

Poticaji za poljoprivredu u LSŽ u brojkama

Od 1. srpnja 2013. do 18. lipnja 2025., prema podacima Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (APPRRR), u Ličko-senjskoj županiji isplaćeno je ukupno 340.481.062,69 eura potpora iz fondova namijenjenih poljoprivredi.

Najveći dio tih sredstava došao je iz dva glavna fonda Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije. Iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EAFRD) isplaćeno je 178.763.312,48 eura, a iz Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EAGF) 135.470.911 eura. Iz Nacionalnog poljoprivrednog fonda (NP) isplaćene su potpore u iznosu 10.614.855,74 eura.

U okviru Mjere 6.1.1, Potpore mladim poljoprivrednicima, odobreno je ukupno 60 zahtjeva, a isplaćeno je 2.609.423,33 eura. Najčešće su investicije bile usmjerene na kupovinu životinja te kupovinu traktora i druge poljoprivredne mehanizacije.

Ante Franić: Jedino kod nas poljoprivreda se doživljava kao sramotan posao

Na ozbiljne probleme u ličkom stočarstvu upozorava i Ante Franić u podcastu o stočarstvu u Lici, kojeg ovog petka ekskluzivno donosimo na Lika Clubu. Franić je tajnik Udruge uzgajivača buše, stare hrvatske pasmine goveda koja je stoljećima hranila stanovnike dinarskog područja. Početkom ovog stoljeća buša je bila na rubu izumiranja, a u Lici je tada preostalo tek pedesetak grla. Danas ih je oko 8.000, a pasminu uzgaja oko 550 uzgajivača.

U podcastu nam je Franić između ostalog otkrio kako je glavni problem stočarstva u Ličko-senjskoj županiji nepovoljna dobna struktura jer od ukupno 5.300 gospodarstava, čak 2.200 imaju nositelje starije od 65 godina.

„Broj gospodarstava će neminovno padati, a tako se kreću i demografski pokazatelji. U takvom okruženju vrlo je teško promišljati dugoročne planove za razvoj stočarstva u županiji“, upozorava Franić.

Pojačani nadzor u Ličko-senjskoj županiji

Tvrdi i da represivni aparat Ministarstva vrši ogroman pritisak na poljoprivrednike u županiji.

„Tri godine zaredom, na 5.000 gospodarstava imamo godišnje u prosjeku 1.300 nadzora, dok županije u Slavoniji, poput Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske, nemaju više od 100. Zašto je to tako? Zato što nemamo organiziran politički sustav koji bi štitio svoje poljoprivrednike. Mi imamo lažnu političku brigu o stočarstvu u županiji.“

Franić dodaje kako se u Hrvatskoj još uvijek često smatra da se stočarstvom bave samo oni koji nisu uspjeli u životu:

„Danas je u svijetu vlasnik zemlje priznat i cijenjen član zajednice. Jedino kod nas, valjda je to ostalo još iz vremena bivše države, poljoprivreda se doživljava kao sramotan posao, smatra se da su to ljudi koji nisu inteligentni, nisu sposobni, niti su potrebiti da se o njima vodi briga.”

Dodaje i da postoji pogrešna percepcija da je pojačani nadzor u Ličko-senjskoj županiji potreban zbog nekakvih nepravilnosti. “To nije točno. Uvijek su nekakvi napadi na nas kako se ljudi dolje ne bave poljoprivredom zbog poljoprivrede, nego se bave zbog potpora, što isto nije točno.”

Ono što je pašnjak, može ostati samo pašnjak

Ističe da je temelj poljoprivrede u Lici stočarstvo, jer ratarstvo zbog klimatskih uvjeta na 400 metara nadmorske visine nije moguće ozbiljno razviti. Uz to, čak 60 % prostora županije nalazi se pod nekim oblikom zaštite – to su nacionalni parkovi, parkovi prirode ili područja pod zaštitom Natura 2000. U većini slučajeva promjena namjene zemljišta nije moguća.

„Ono što je pašnjak, može ostati samo pašnjak. Nažalost, u Lici 80% površina koje se mogu tretirati kao poljoprivredne su pašnjačke površine, i mi ne možemo ništa drugo raditi, nego pašariti sa stokom na tim površinama.”

Zbog toga se u javnosti često stvara pogrešan dojam da ljudi samo zauzmu pašnjake i ništa ne rade.

„Ne da ne rade ništa – rade jako puno. Stočarstvo je jedan od najodgovornijih poslova u poljoprivredi. Sa stokom morate biti svaki dan i svakodnevno živjeti taj život. Sve ostalo u poljoprivredi je puno fleksibilnije“, ističe Franić.

Jeftinije meso iz uvoza ne postoji

Franić se osvrnuo i na problem navodno jeftinijeg mesa iz uvoza.

„U Republici Hrvatskoj meso može biti zamrznuto maksimalno šest mjeseci, dok u Europi može stajati i do godinu dana. Kad istekne rok, to meso mora ići na uništavanje. Onda ga mjesec dana prije roka stave na akciju i prodaju, a kod nas se to tretira kao jeftinije meso. To nije jeftinije meso, to je nekvalitetan proizvod. Neka netko iz Europe pokuša dovesti svježe meso i plasirati ga na hrvatsko tržište, pa ćemo tada vidjeti kolika je stvarna cijena mesa“, poručuje Franić.

Pristup razvoju strategije poljoprivrede u Ličko-senjskoj županiji mora se radikalno promijeniti, ističe Franić, ali naglašava da to ne mogu učiniti sami poljoprivrednici – to može jedino politika.

„Hitno treba reagirati. Polovica poljoprivrednog zemljišta u Ličko-senjskoj županiji je zarasla i zapuštena. Situacija je alarmantna, u idućih 10 godina sve bi moglo postati šuma.“

“Ako to država napravi, bit će enormna pobuna poljoprivrednika”

Problem dodatno pogoršava činjenica da imovinsko-pravni status zemljišta nije riješen. „Ministarstvo i Agencija za plaćanja nam prijete da će svi koji nisu riješili imovinsko-pravne odnose biti ispisani iz sustava i izgubiti pravo na korištenje “, upozorava Franić.

Franić ističe kako je država vlasnik 50 % zemljišta, ali sama nije uredila svoje zemljište, dok istovremeno vrši pritisak na ljude koji su praktički raseljeni.

„Većina ljudi ima uređen sustav, njima je susjed dozvolio da oni koriste to zemljište. Međutim, imovinsko-pravno to zemljište se još uvijek vodi na djeda ili pradjeda i formalno nije riješeno. Ako to država napravi, ono što je za predvidjeti je da će biti enormna pobuna poljoprivrednika. Ako zakon o poljoprivrednom zemljištu ne funkcionira 25 godina, u normalnoj državi bi se taj zakon stavio izvan snage, napisao novi i sustav bi počeo funkcionirati.”

Što možemo naučiti od susjeda iz Slovenije?

Upravna jedinica Lenart, smještena u sjeveroistočnoj Sloveniji, s oko 20.000 stanovnika i površinom od 205 km², suočava se s istim problemima koji su dobro poznati i kod nas – padom broja poljoprivrednih gospodarstava i starenjem ruralne populacije.

Iako ovo područje od 2015. godine bilježi više doseljenih nego odseljenih, taj pozitivan demografski trend još se ne odražava u porastu broja poljoprivrednih gospodarstava.

U posljednjih 25 godina broj gospodarstava u Lenartu smanjen je s 1.580 na 1.180, a udio mladih poljoprivrednika iznosi svega 3,5 %, što je znatno ispod prosjeka Europske unije od 6,5 %. Među rijetkima mladima koji su odlučili ostati na selu ističe se obiteljska farma Kocbek iz mjesta Voličina.

Alberto Kocbek prije dvadesetak godina preuzeo je obiteljsku farmu s 15 krava. Zahvaljujući ulaganju kroz SAPARD fond, izgradio je novu štalu, proširio stado te postupno uveo moderne strojeve, proizvodnju mliječnih proizvoda i robotiziranu mužnju. Danas sa suprugom  vodi moderno poljoprivredno gospodarstvo sa 67 muznih krava i ukupno 140 grla na 70 hektara obradive zemlje.

Cijena mlijeka u Sloveniji prije deset godina iznosila je samo 23 centa po litri – danas je 51 cent, no zbog oscilacija i nestabilnih isplata od strane zadruga, mnogi poljoprivrednici teško opstaju. Kocbekovi su zato razvili vlastiti poslovni model koji im je omogućio rast i stabilnost.

„Sjeli smo u auto i hrabro pokucali na vrata domova za starije, škola i vrtića. Nismo znali kako će reagirati, ali smo znali da imamo kvalitetan proizvod. Polako su počele pristizati narudžbe i potvrdile su da je trud bio vrijedan“, kaže Alberto.

Danas sami dostavljaju svoje mlijeko obližnjim školama, vrtićima i domovima za starije, dok svoj jogurt prodaju putem multifunkcionalnog automata za lokalne proizvode koji je Općina Lenart postavila u središtu mjesta.

Osim na kvalitetu, oslonili su se i na dodanu vrijednost – proizvode mlijeko s A2 proteinom, koje se lakše probavlja i izaziva manje alergijskih reakcija. Zahvaljujući selektivnom osjemenjivanju, danas oko 90 % njihovih krava proizvodi upravo takvo mlijeko. Alberto sam provodi osjemenjivanje, jer optimalno vrijeme često nastupa tek navečer, dok veterinari to provode samo u jutarnjim satima.

Posebnu pažnju posvećuju dobrobiti životinja – štala ima stalnu cirkulaciju svježeg zraka, a krave imaju i jednu posebnu pogodnost, pristup masažnom uređaju za opuštanje. Takvi detalji izravno utječu na kvalitetu mlijeka. Mužnja se obavlja robotizirano, ali uz stalni nadzor. Krave same prilaze robotu za mužnju, koji radi neprekidno. Tijekom mužnje dobivaju poslasticu, zbog čega se ispred njega često formira mali red znatiželjnih krava.

„Moje krave imaju imena i zovem ih po imenima“, ističe Alberto, svjestan da bez tehnologije danas nije moguće održati farmu, ali tehnologija mora ići ruku pod ruku s brigom za životinje i stalnom prisutnošću.

Farma Kocbek po mnogočemu podsjeća na obiteljska poljoprivredna gospodarstva iz Like. Obitelji Latki, Anić i Kocbek uspješno su opstale u stočarstvu, unatoč brojnim izazovima zbog kojih su mnogi odustali. Njihov uspjeh rezultat je svakodnevnog odricanja, zajedničkog rada cijele obitelji i, iznad svega, istinske ljubavi prema zemlji, životinjama i životu na selu, koja ih pokreće i u najtežim trenucima.

Izazovi koji su zajednički i slovenskim i ličkim poljoprivrednicima uključuju borbu s birokracijom, nedostatak radne snage i sve izraženiju depopulaciju sela. U Sloveniji je prosječna starost nositelja gospodarstava čak 63 godine, a mali proizvođači sve češće odustaju upravo zbog složene i nepravedne poljoprivredne politike.

„Nekada su propadala gospodarstva s dvije ili tri krave. Danas gubimo i ona sa 15, 20, 30 grla. Poljoprivredna politika je potpuno pogrešna i ne podržava manja, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, već ona koja imaju „dobre veze“ i tako dogovaraju natječaje koji im koriste, a mi se ne možemo ni uključiti. Ako ljudima odsiječete hranu, lakše ih je kontrolirati. Ali činjenica je jedna – mi smo ti koji paze da se selo obrađuje, a ne zarasta. Najlakše je brinuti se za livade i polja na ravnici. U našem kraju propadaju farme starijih osoba, a mladih nema jer su radije išli raditi poslove koji nude lakše uvjete”, kaže Kocbek.

Na iste probleme nedavno je upozorilo i slovensko Državno vijeće za poljoprivredu, koje navodi kako većina javnih sredstava odlazi velikim tvrtkama koje obrađuju tek manji dio zemljišta, dok se male obiteljske farme, koje su temelj slovenskog agrara, zanemaruju. Zahtjevi poput najmanje deset hektara trajnih travnjaka ili četrdeset hektara usporedivih površina gotovo su nedostižni za prosječnog slovenskog poljoprivrednika – koji na raspolaganju ima samo oko osam hektara zemlje.

Unatoč svim izazovima, primjer inovativne stočarske farme Kocbek pokazuje da se uz predanost, dugoročno ulaganje i pametno prilagođavanje tržištu, poljoprivredom u Sloveniji ipak može uspješno baviti.

Taj model može poslužiti kao vrijedna inspiracija za razvoj poljoprivrede u Ličko-senjskoj županiji,  osobito kada je riječ o modernizaciji procesa proizvodnje, stvaranju dodane vrijednosti poput mlijeka s A2 proteinom i lokalnoj distribuciji proizvoda. Ipak, za dugoročni uspjeh ključno je da politike – i hrvatska i slovenska – konačno prepoznaju stvarnu vrijednost malih, održivih, obiteljskih gospodarstava, koja su temelj života i opstanka ruralnih zajednica.

Naše istraživanje nastavljamo posjetom dvjema ličkim farmama posvećenima inovacijama u poljoprivredi, gdje ćemo razgovarati s dva poljoprivrednika koji su uspješno proširili svoju osnovnu djelatnost. Razgovarat ćemo i sa stručnjacima iz Ministarstva poljoprivrede te s Agronomskog fakulteta o novim trendovima, izazovima i prilikama za razvoj održive poljoprivrede u Hrvatskoj. Prije objave drugog članka, donosimo vam podcast o stočarstvu u Lici – ne propustite ga već ovog petka na YouTube kanalu i portalu Lika Club.

Ovaj članak je nastao u suradnji s medijskom kućom Ovtar.24 iz Slovenije i uz podršku Constructive Institute iz Danske.

 

Autori: Tena Brnad, Ana Vuković

 

---

Foto: Josip Durdov