EKSKLUZIVNO Dobitnica medicinskog Oscara, Ličanka Helena Ostović: “Dio mene uvijek je u Lici!”

Dr. sc. Helena Ostović jedna je od dobitnica ovogodišnje, 12. nagrade za medicinska istraživanja International Medis Awards (IMA), poznate i kao “Medicinski Oscar”. Njezino znanstveno istraživanje nagrađeno je u konkurenciji 243 rada iz 11 zemalja.

Rođena u Gospiću, a odrasla u Ličkom Lešću, Ostović je nakon srednje škole otišla na studij u Zagreb, gdje danas živi i radi kao anesteziologinja u Kliničkoj bolnici Dubrava. U razgovoru za Lika Club prisjetila se djetinjstva u Lici i otkrila što ju je usmjerilo prema studiju medicine. Govorila je o istraživanju koje joj je donijelo međunarodno priznanje te objasnila zašto je anesteziologija jedna od najstresnijih medicinskih specijalnosti. Otkrila nam je i da važnu ulogu u njezinu životu ima slikarstvo, kojim se bavi još od djetinjstva.

Kada ste odlučili upisati medicinu i što Vas je potaknulo da odaberete liječnički poziv?

O liječničkom pozivu razmišljala sam još od mladih dana. Već tada sam pokazivala sklonost pomagati drugima, bilo ljudima ili životinjama, a istovremeno su me oduvijek zanimale prirodne znanosti, posebno kemija.
Konačna odluka pala je u trećem razredu gimnazije, kada smo na biologiji počeli učiti anatomiju i fiziologiju čovjeka. Ta kombinacija empatije i interesa za znanost prirodno me usmjerila prema studiju medicine.

U kojem ličkom mjestu su vaši korijeni? Po čemu pamtite svoje djetinjstvo u Lici i kada ste otišli iz rodnog kraja?

Rođena sam u Gospiću, a djetinjstvo sam provela u Ličkom Lešću, na željezničkoj stanici nekoliko kilometara iznad samog sela.

Taj dio Like pamtim po šumi, životinjama, dragim starim mudrim ljudima sa sela, vlakovima, dugim zimama i velikom snijegu te netaknutoj prirodi.

Osnovnu školu pohađala sam u Ličkom Lešću, dok sam gimnaziju završila u Otočcu. Nakon srednje škole, otišla sam na studij u Zagreb, gdje danas radim i živim.

Što vas je u vašem obrazovanju usmjerilo prema anesteziologiji?

Odluku da postanem anesteziolog donijela sam na petoj godini studija, tek kad sam ušla u operacijsku salu i vidjela što radi anesteziolog. Fascinirala me ta uloga liječnika koja kombinira duboku koncentraciju, široko znanje farmakologije i fiziologije, izuzetne manualne vještine i brzo donošenje odluka – uloga koja je, s jedne strane, ključna za sigurnost pacijenta, a s druge tiha i u “sjeni”. Kako kaže poznata uzrečica: „Kirurg operira, ali anesteziolog čuva život.“ Upravo taj spoj stručnosti i odgovornosti osvojio me i usmjerio prema ovom području medicine.

Kako ste reagirali kada je na svečanosti u Ljubljani pročitano Vaše ime? Što Vama osobno znači ta nagrada?

Kada sam na svečanosti čula svoje ime, bila sam iskreno iznenađena, ali vrlo sretna i počašćena.
Ta nagrada za mene osobno predstavlja priznanje za trud koji sam uložila, ali i veliku čast i dodatnu motivaciju da nastavim vrijedno raditi i učiti. Ova nagrada podsjetila me i na jednu mudru izreku: „Tamo kamo se isplati ići ne vodi prečica.“ Ništa vrijedno ne dolazi lako, potrebno je mnogo odricanja i ustrajnosti, zbog čega je ovo priznanje posebno dragocjeno.

Možete li na jednostavan način objasniti čime se bavi Vaše istraživanje i zašto je ono važno za pacijente?

Moje višegodišnje kliničko istraživanje bavilo se ispitivanjem učinka dvaju anestetika, lidokaina i ketamina, kod onkoloških bolesnika koji su bili podvrgnuti operaciji kolorektalnog karcinoma. U istraživanju se pratilo kako ti lijekovi utječu na upalni odgovor organizma, kontrolu boli te brzinu i kvalitetu oporavka nakon operacije. Posebnost ovog rada je u tome što je po prvi put sustavno analizirana i njihova međusobna interakcija.

Rezultati su pokazali da su oba lijeka sigurna i korisna jer mogu smanjiti potrebu za opioidima i poboljšati kontrolu boli nakon operacije. To je posebno važno jer bolja kontrola boli i manja upotreba opioida doprinose bržem i sigurnijem oporavku pacijenata. Rad je prošao vrlo zahtjevan međunarodni recenzijski postupak i objavljen je u vodećem američkom anesteziološkom časopisu Anesthesia & Analgesia.

Važnost ovog istraživanja dodatno naglašava činjenica da je kolorektalni karcinom među najčešćim zloćudnim bolestima današnjice. Zato je važno kontinuirano tražiti načine kako pacijentima omogućiti sigurniju operaciju i što kvalitetniji poslijeoperacijski oporavak. Budući da su lidokain i ketamin široko dostupni i relativno jeftini lijekovi, rezultati ovog istraživanja mogu se relativno lako primijeniti u svakodnevnoj kliničkoj praksi, kao dio modernih multimodalnih i opioid-poštednih pristupa liječenju boli.

Ovom prilikom želim zahvaliti svim svojim suradnicima koji su sudjelovali u istraživanju, kao i svojoj matičnoj ustanovi, Kliničkoj bolnici Dubrava, koja mi je pružila veliku podršku u realizaciji ovog projekta.

U prilogu RTL-a spomenuli ste da uz rad u operacijskoj sali i dežurstva imate mnogo prekovremenih sati. Kako izgleda jedan Vaš tipičan radni dan u bolnici?

Tako je. Anesteziologija je deficitarna specijalnost, a opseg posla u bolnicama stalno raste, zbog čega su prekovremeni sati često neizbježni.

U anesteziologiji zapravo ne postoji tipičan radni dan jer ne postoje dva ista pacijenta, a samim time ni dvije iste operacije. Svaki dan donosi nove izazove i zahtijeva veliku razinu pozornosti, timskog rada i spremnosti na brzu reakciju.

Što je najteže u poslu anesteziologa, a što Vas svakodnevno ponovno motivira da se vratite u operacijsku salu?

Najteže u poslu anesteziologa je ogromna odgovornost. Radimo s pacijentima u teškom stanju, s kompleksnim bolestima ili teškim višestrukim ozljedama, često uz noćna dežurstva i rad sa sofisticiranom medicinskom opremom koja zahtijeva stalnu pažnju i znanje. Anesteziologija je jedna od najstresnijih specijalnosti jer se komplikacije događaju naglo, a reakcije se moraju odvijati u sekundama.

Ipak, unatoč izazovima i stresu, ta odgovornost i dinamika rada motiviraju me da se svakodnevno vratim u operacijsku salu. Znati da svojim znanjem i preciznošću mogu spasiti život ili poboljšati oporavak pacijenta daje nevjerojatno zadovoljstvo i smisao u poslu.

U javnosti se često govori o odlasku mladih liječnika iz Hrvatske, među ostalim i zbog plaća. Jesu li, prema Vašem iskustvu, primanja najveći problem s kojim se mladi liječnici suočavaju? Što bi se, po Vašem mišljenju, trebalo promijeniti kako bi više njih ostalo raditi u Hrvatskoj?

Iako se u javnosti često ističe da mladi liječnici odlaze prvenstveno zbog plaća, iskustvo pokazuje da to nije glavni razlog. Plaće su, iako znatno niže nego u nekim drugim zemljama i dalje pristojne u skladu s hrvatskim standardima.

Mnogi traže okruženje u kojem se trud, stručnost i odgovornost prepoznaju i nagrađuju, a gdje se izbjegavanje obveza, nestručnost i neodgovornost sankcioniraju. Stvaranjem takvog sustava vjerujem da bi više liječnika ostalo raditi u Hrvatskoj.

U slobodno vrijeme bavite se slikanjem. Koliko Vam umjetnost pomaže da se odmaknete od zahtjevnog i stresnog liječničkog posla? Vidite li sličnosti između medicine i umjetnosti, možda u preciznosti, kreativnosti ili strpljenju?

Slikam još od djetinjstva i to mi je način da oživim svoj svijet mašte, to je mjesto gdje dodirujem svoje snove. Umjetnost mi pomaže, ne da se maknem od liječničkog posla jer ga jako volim, pomaže mi da se maknem svijeta u kojem živim, koji ponekad djeluje kao da je izgubio ispravan put i ide u pogrešnom smjeru.

Volim anesteziju, ali kao perfekcionist u slikarstvu koji teži realizmu i hiperrealizmu, u anesteziji također težim da svaki detalj izvedem najbolje što mogu. U oba svijeta, umjetnosti i medicini, kombinacija discipline, preciznosti i strpljenja čini da svaki potez, bilo kistom ili medicinskom vještinom, bude promišljen i točan.

Koliko često posjećujete Liku? Kada dođete, postoji li neko mjesto koje uvijek posjetite ili nešto što prvo napravite?

Nažalost, zbog obaveza koje imam ne posjećujem Liku toliko često koliko bih željela. Kad dođem, volim posjetiti mjesto gdje sam provela najveći dio svog djetinjstva, prisjećajući se doma i dragih ljudi. Ako ostajem duže, uživam u vožnji putevima kojima smo nekad hodali šumom i starim cestama, ili u vožnji biciklom uz Gacku. Iako su neka mjesta sada drugačija, uspomene na djetinjstvo u Lici i danas su mi iznimno drage.

Koji su Vaši sljedeći profesionalni ciljevi? Planirate li se jednog dana vratiti u Liku?

Još je rano govoriti o konkretnim profesionalnim ciljevima, jer ljudski planovi uvijek imaju svoja ograničenja i često se susreću s neočekivanim preokretima. Ono što sigurno znam jest da nisam nikad imala želju otići iz Hrvatske, jer volim ovu zemlju, a dio mene je uvijek u Lici. O povratku ili nastavku mojih putovanja odlučit će sudbina.

I za kraj, što biste poručili mladima koji razmišljaju o studiju medicine?

Mladima bih, općenito, poručila da slijede svoje istinske želje i ljubav prema području koje žele razvijati. Bilo da je riječ o visokoobrazovanom zanimanju, zanatu ili talentu, važno je da svoj put biraju srcem i prema savjetima stručnih, a ne prema predrasudama neupućenih.

U svakom poslu uspjeh dolazi s entuzijazmom, ali medicina zahtijeva nešto više, istinsku predanost i empatiju. Neka je ne upisuje onaj tko očekuje slavu ili materijalnu dobit, jer biti dobar liječnik znači posvetiti se, učiti i razvijati se cijeli život. Medicina nije samo posao, to je poziv i životni put.

 

---

Foto: Privatna zbirka