Cvjetnica – lički običaji

Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje je kršćanski blagdan, slavi se u nedjelju prije Uskrsa. To je prvi dan Velikog tjedna, odnosno uvod u isti. Slave ju katolici diljem svijeta.

Crkva spominje Isusov svečani ulazak u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja (Marko 11:1-11, Matej 21:1-11, Luka 19:28-44, i Ivan 12:12-19), ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga.

Kad je Isus ulazio u Jeruzalem, narod ga je dočekao mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu. U spomen na taj događaj koji je predstavljao uvod u dramatične događaje Velikog tjedna, na Cvjetnicu vjernici u crkvu nose grančice koje se blagoslivljaju.

Kao što i samo ime govori, Cvjetnica je u pučkoj tradiciji obilježena upotrebom različitog bilja i cvijeća. U crkvama diljem Hrvatske vjernici su jutros na blagoslov nosili maslinove grančice kao simbol biljaka kojima je Isus dočekan u Jeruzalemu. No u prošlosti, kada nabaviti grančice masline nije bilo jednostavno kao danas, u kontinentalnoj Hrvatskoj, pa tako i na području Like, s blagdanom Cvjetnice je bila povezana jedna druga biljka.

Uoči Cvjetne nedjelje naši stari su brali grančice drijenka (lat. Cornus mas), listopadnog grma iz porodice drjenovki koji naraste do 8 m visine, a krasi ga zaobljena i gusta krošnja. Rascvjetane grane drijenka jedan su od prvih vjesnika proljeća jer ovaj grm počinje cvjetati ranije od ostalih biljaka. Već u kasnu zimu pojavljuju se zlatnožuti cvjetovi koji krajem ljeta bivaju zamijenjeni zrelim crvenim plodovima – drenjinama.

Zdrav kao dren

Od plodova drijenka naši djedovi i bake su pravili sokove, čajeve, tinkture i likere. Ova izuzetno ljekovita biljka sadrži prirodni šećer, pektin, organske kiseline i veliku količinu vitamina c zbog čega se još od vremena antike koristila kao narodni lijek koji pomaže kod brojnih tegoba. Drijenak uspješno liječi crijevne bolesti i bolesti grla, pomaže kod slabokrvosti i oslabljenog imuniteta, ublažava bolove i regulira krvni tlak. I samo drvo drijenka je otporno na skoro sve nametnike i bolesti pa nije neobično što se u narodu udomaćila izreka: “Zdrav k’o dren”.

Drijenak ima iznimno čvrsto stablo od kojeg su se u prošlosti izrađivale ljestve i drške za motike. Grčki putopisac Pauzanija, poznat po djelu Opis Grčke, spominje da je čuveni trojanski konj bio izrađen od drijenka, jednako kao i Romulovo koplje te poznati Odisejev luk kojeg nitko od prosaca nije mogao potegnuti. I makedonske sarise, duga koplja kojima su bile naoružane falange Aleksandra Velikog, također su bile izrađene od najtvrđeg drveta – drenovine.

Drijenak, fijolica i bršljan

Na Cvjetnu nedjelju u prošlosti je diljem Hrvatske bio raširen jedan lijepi običaj umivanja vodom u koju se stavljalo prvo proljetno cvijeće. Ranom zorom, prije izlaska sunca, u toj vodi umivale su se djevojke, ali i drugi članovi obitelji kako bi sačuvali zdravlje, mladost i ljepotu lica. Za vrijeme umivanja djevojke su izgovarale:

“Da uvik buden lipa, zdrava i rumena“.

U Lici su se u vodu najčešće stavljale tri biljke –  drijenak, ljubičice (fijolice) i bršljan, a o vjerovanjima u moći ovih biljaka govore i narodne uzrečice. Osim i danas poznate izreke Zdrav k’o dren, naši stari znali su reći da je djevojka „lipa k’o fijolica (ljubica)“ ili da dijete „treperi i raste k’o bršljan“. 

Zanimljivu varijantu ovog običaja zabilježila je etnologinja Mara Hećimović-Seselja u knjizi “Tradicijski život i kultura ličkoga sela: Ivčević Kosa”. Uoči Cvjetne nedjelje djevojke su sa cvijećem u posudu za umivanje stavljale i jaja, a posudu bi zatim sakrile u šuplji hrast ili pod granje u blizini kuće. Na Cvjetnu nedjelju djeca su tražila posudu s cvijećem, a onaj tko bi je pronašao imao je pravo prvi se umiti u njoj i njemu bi pripalo jaje za koje se vjerovalo da donosi obilje i sreću.

Grančicom drijenka protiv udara groma, tuče, bolesti…

Nakon umivanja u cvijeću započinjale su pripreme za odlazak u crkvu, a sa svetom misom na Cvjetnu nedjelju povezan je još jedan stari običaj u kojem glavnu ulogu ima drijenak, a koji je opisan u već spomenutom djelu Mare Hećimović-Seselja. Grančice drijenka duge 20-30 cm kitile su se bršljanom i nosile na blagoslov. Momci i djevojke natjecali su se čija će grančica biti ljepše okićena, a nakon povratka s mise obitelji su blagoslovljeni drijenak nosile kući. Dolazeći sa posvećenim grančicama pred kuću, žene su pozdravljale ukućane riječima:

Faljen Isus i Marija! Neka vam sveti blagoslov donese mir Božji, sriću, zdravlje i napredak u svemu.

Domaćini su na njihove riječi odgovarali:

Neka te bog čuje i usliši tvoje riči!

Nakon toga domaćica bi jednu svetu grančicu zasadila među pavenke, za zaštitu ukućana od vještica, uroka i bolesti. Drugu bi zataknula iza slike Majke Božje koja je obavezno visjela u sobi, a treću među grede na stropu s uvjerenjem da će štititi kuću od udara groma. Drijenak je u kućama ostajao kroz cijelu godinu, a kada bi se približavalo nevrijeme ukućani su sitne dijelove suhih grančica bacali u vatru za zaštitu od groma i tuče, dok su većim grančicama pravili znak križa kako bi otjerali prijeteće oblake.

Domaćin kuće je blagoslovljene grančice stavljao među žito na tavanu i nosio ih na livade i polja da čuvaju usjeve od tuče i potiču plodnost. Jedna grančica obavezno bi se zasadila i na obiteljski grob, u zemlju ispod križa s uvjerenjem da će poticati uspjeh u gospodarstvu. Korijene ovih običaja treba tražiti u drevnim pretkršćanskim vjerovanjima o životnoj snazi prvog proljetnog bilja koja se različitim obredima “prenosila” na čovjeka i njegov dom.

Od njegove upotrebe u prehrani i narodnoj medicini, preko tradicionalnih alata pa sve do uskrsnih običaja poput blagoslova grančica i umivanja u cvijeću – možemo reći da je drijenak u prošlosti bio duboko utkan u svakodnevni život i tradiciju naroda na ovim prostorima, što nas je potaklo da se na današnju Cvjetnu nedjelju prisjetimo ove nepravedno zanemarene i gotovo zaboravljene biljke.

 

 

 

---

Foto: Pixabay